U ponedjeljak 15. decembra napunit će se tačno 14 godina od ubistva Harisa Brkića, košarkaša koji je karijeru počeo u Bosni, a u vrijeme ubistva igrao je za Partizan.
„Imao je ruku meku kao pamuk, za njega je samo nebo bilo granica“, ovako su košarkaški stručnjaci opisivali umijeće Harisa Brkića sa loptom.
Ni danas, 14 godina od pogibije, ne blijedi uspomena na ovog tragično nastradalog momka. Vrijeme prolazi, ali u vazduhu u domu Harisovih roditelja, Radmile i Ismeta, i dalje lebdi samo jedno pitanje na koje nemaju odgovor:
„Šta se zapravo dogodilo te prohladne večeri 12. decembra 2000. godine?“ Interesuje ih samo ko je i zbog čega ispalio dva hica u glavu njihovog 26-godišnjeg sina, da bi tri dana kasnije prestalo da kuca veliko Harisovo sportsko srce!”, piše Alo.rs.
“Zašto?! Želim samo da pitam čovjeka koji je oduzeo život mom sinu – zašto je to uradio?! Više me ne zanima ni da li će biti kažnjen, samo hoću da znam zašto je pucao u mog Harisa. Njega više nema i ništa ne može da mi ga vrati, ali muž i ja ne gubimo nadu da će ubica biti uhvaćen”, počinje priču majka Radmila za alo.rs.
Istraga nikada nije otkrila motive i lice koje je na parkingu ispred dvorane „Pionir“ na svirep način ugasilo mladi život košarkaškog romantika.
“Prestali smo više i da zovemo policiju. Ranije smo pokušavali da se informišemo, ali odgovor je uvek bio isti: „Radimo na tome, javićemo vam se“. Još čekamo na taj poziv, ali ništa… – nadovezuje se Ismet Brkić.
Tragedija kao da je zaustavila vrijeme u porodici Brkić. Ništa više nije isto. Beskrajna tuga, more suza i uspomene na svakom koraku. U mislima neutješnih roditelja redaju se slike gotovo svakog Harisovg koša ili osmjeha, trenutaka koje su zajedno proveli.
“Haris je bio dobar momak. Svi su ga poštovali, niko nije imao nijednu ružnu riječ za njega. Nije volio svađe, niti je ulazio u konflikte. Bio je primjeran mladić. Živio je za košarku. To je njegova najveća ljubav. Nije ni izlazio po kafićima, najviše vremena je provodio kod kuće sa djevojkom. Obožavao je Partizan. Nije htio ni da čuje za inostranstvo, novac ga nije zanimao. Želio je da u crno-bijelom dresu završi karijeru – sjetnim glasom će Harisova majka.
Otac Ismet još uvijek prati sve košarkaške utakmice Partizana, ali preko TV-a, već 14 godina ne ide u „Pionir“.
“Od Harisove smrti nisam bio u hali, ne bih preživio da prođem pored mjesta gde je neko mom sinu oduzeo život. To bi me dokrajčilo!
Od 2001. se u Sarajevu, Podgorici i Beogradu organizuje momerijal „Haris Brkić“. Navijači i klubovi gdje je igrao čuvaju uspomenu na njega. Dani pred obilježavanje godišnjice dodatno bude tjeskobne osjećaje njegovih roditelja Radmile i Ismeta, jer možda ubica njihovog jedinca svakoga dana slobodno prolazi baš pored njih.
ALO
