Kad sa 18 godina u biografiji imaš dvije dvostruke krune u Hrvatskoj, već treću sezonu igraš u prvoj ekipi Cedevite, čiji si postao nositelj igre, a ujedno si i najbolji igrač reprezentacije BiH, onda te više niko ne može zvati klincem. Što Džanan Musa, bez obzira na godine, definitivno nije. Ni na terenu, ni izvan njega…

– Život me natjerao da ranije odrastem. Sa 11 godina sam iz rodnog Bihaća otišao u Sarajevo, a sa 15 došao u Zagreb – govori jedan od najboljih mladih košarkaša u Evropi za zagrebačke Sportske novosti, dodavši:

– Sve to me izgradilo kao čovjeka. Od samačkog života do borbe za minute, stresa zbog neigranja. Sad sam došao do razine kad sam stabilniji, nemam više ispada kakve sam imao proteklih godina.

Ove sezone novi trener Jure Zdovc od prvog dana priprema vidio ga je kao nositelja igre, što je i postao kad su krenule utakmice. I nije požalio što je u maju, nakon što je napunio 18 godina, s Cedevitom potpisao prvi profesionalni ugovor.

– Već sam bio odradio ljekarske preglede u Olympiacosu, ali kako nismo bili zadovoljni ugovorom, vratili smo im ga na doradu, da bi isti dan ugovor poslala i Cedevita. Bila je to sudbina jer da nismo vratili taj ugovor, sad bih već tri godine bio u Ateni. Iako je ovo, bez sumnje, bio pametniji izbor. Nisam se sudario s jezičnom barijerom, bliže sam kući, a i lakše je u Cedeviti doći do prve ekipe. Svi znaju tko igra u Olympiacosu i da tamo od mladih pravu priliku dobivaju prvo Grci. Vjerojatno bih išao na posudbe, što nisam želio. Moja je želja već tada bila zaigrati za seniore. Uostalom, i Cedevita mi je svojedobno ponudila posudbu u Zabok, a ja sam odlučio ostati i trenirati s prvom ekipom, boriti se. Volim izazove, nikad ne idem lakšim putem – objašanjava Musa.

Zato je i došao ovako daleko, možda i mimo svih prognoza…

– Po odlasku iz Bihaća sam živio u naselju Bjelave, koje je možda i najmirnije u Sarajevu, bio blizu Skenderije, deset minuta šetnje. Edin Atić i ja bili smo cimeri u stanu, nije bilo nikakve kontrole, a nas je spašavalo što smo bili zauzeti sportom, treninzima. Atić je stigao iz Vakufa, dvije godine stariji je od mene i bio mi je kao stariji brat. Rado se sjećam tog razdoblja, lijepo mi je bilo u Sarajevu, ali i vrlo teško. S ovom pameti danas više ne bih to mogao prolaziti.

Otkrio je da na treninge uvijek dolazi sat ranije kako bih radio na fizici, a nakon treninga ostane šutirati trojke, te da “ispali“ između 100 i 200.

Sa 16 godina postao je jedna od najvećih sportskih zvijezda u BiH, i to nakon što je kadetsku reprezentaciju BiH odveo do evropskog zlata 2015. godine.

– Nisam bio svjestan kolika sam zvijezda, nisam ni sad. Jednostavno hodam ulicom pa mi priđe dijete da se slika sa mnom. To je poseban osjećaj, pogotovo kad se događa svakih 20 minuta. Veliki je blagoslov biti nekome uzor. Iako mi je još uvijek neshvatljivo – kaže Musa, prisjetivši se sarajevskog dočeka nakon zlata iz Litvanije:

– Evo, opet su me prošli trnci… Svaki put kad pogledam snimku dočeka, osjećam kao da sam ponovo tamo. Neće se takva noć nikad u životu ponoviti. Vezano nisam spavao 48 sati, i u Bihaću me dočekalo 8.000 ljudi. Sve je bilo nestvarno. Srećom, tada sam se brzo vratio u realnost, jer kad je sve to zaključeno u srijedu, ja sam u već u petak bio na pripremama s Cedevitom.

Musa je dobio i stan u Bihaću, ali danas je pomalo razočaran kako se sve to odvilo.

– Svi mi volimo svoju zemlju. Vi volite vašu, ja svoju, ali BiH je jako neuređena zemlja. Nakon što smo osvojili to zlato, niko osim mene nije dobio ništa. A meni taj stan i ne treba, bilo bi bolje da su ga dobili momci koji nemaju, oni u teškoj porodičnoj situaciji. Onda se priča okrenula na drugu stranu, krenula su pitanja, “što će Musi stan kad će ga on ionako zaraditi?”, dok se silna obećanja nisu ni ispunila – ispričao je Musa.

PODIJELI