Tuzla je sportski grad to, valjda, svim znamo. U Tuzli su gotovo svi trenirali neki sport, ali da su baš svi bili toliko talentovani ili čak i bolji od pojedinih planetarnih asova – u to već ne vjerujem.

Sjedim/o jednog ljeta gospodnjeg u tuzlanskom Pink panteru kada, nekoliko metara od nas, sjede izvjesni Žare B. Namjerno neću da pišem puno ime i prezime, jer je to u ovom tekstu najmanje bitno.

I kao obično priča o košarci, o Nenadu Videki, Damiru Mršiću, Damiru Mulaomeroviću, Slađanu Stojkoviću…

U tom će se u razgovor ukljuliti i Žare B. “Ja sam igrao u generaciji sa Mulaomerovićem koja je osvojila titulu”. Čini mi se da je doslovce izgovorio takvu rečenicu. Znam tu juniorsku generaciju Sloboda Dite skoro napamet, ali nema igrača sa imenom Žare i prezimenom B.

Zašto nam je slagao? Ko zna! Uglavnom nije bio u generaciji Damira Mulaomerovića, jer jednostavno nije pripadao toj generaciji. Bio je stariji. Mogao sam i ja, mrtav-hladan, reći da sam igrao sa Mulom. Vjerovatno bi me upitao: “Kako?”, a ja bih mu odgovorio: “Pa Mula je ‘77. godište” što, naravno, nije tačno.

Uglavnom nije on jedini koji je u Tuzli igrao u generaciji sa Mulom ili Mršom (Damirom Mršićem). Čak su pojedinci bili i bolji od njih, ali splet nesretnih okolnosti, opredijeljenost roditelja da idu u školu, onemogućile su njihove blistave karijere. Ima i onih koji su Mulu i Mršu učili dvokorak, samo ne znam je li lijevi ili desni. Pa i ja sam Mulu učio pick an roll, jer smo, znate već, ‘77. godište…:-).

Ima i onih koji su bili brži od Šećera (Dževada Šećerbegovića), najboljeg fudbalera Slobode svih vremena, i koji su imali bolju centaršut. Sjećam se jednog taxi prijevoznika koji mi reče: “Ja sam bio bolji od Šećera, ali…”.

I uvijek ono ali u inim karijerama (čitaj propalih) tuzlanskih sportista. Uglavnom i ja sam bio kao Šećer, zar me se ne sjećate sa Tušnja, ali… Nismo ista generacija, jer ko zna od kojeg sam ja Šećera bio bolji.

Tako će i danas mnogi, koji su bili klasične vodonoše u tuzlanskim klubovima, bez imalo stida i srama, kao da smo svi pomrli, reći igrao sam u Slobodi, Sloboda Diti, Sloboda Solani… Kad ba i koje godine, jarane?!

Niti nekog branim, a niti se vala pravim pretjerano nešto pametan, ali znam zbog čega pišem ovaj tekst. Nagnao me benigni komentar o jednom tuzlanskom sportisti i protagonistima njegovog otkrivanja. Zar je bitno ko ga je prvi vidio, nagovorio, otkrio ili naučio od činjenice da je uspio?!

Po meni bitnije je što tuzlanski “stručanjci” nisu prepoznali talenat jednog Safeta Sušića ili što su u novije doba Alenu Omiću rekli da je za golmana, a za Jusufa Nurkića da nije talentovan.

Problem tuzlanskog sporta je upravo taj što niko više neće ili ne želi prepotnati novi Maru, Razu, Azru ili Šećera, Mesketa, Sarajku ili Mulu, Mršu, Asima ili… No, uvijek će se pronaći oni koji će reći kako su, ako ne bolji, onda u rangu sa njima, ali da su spletom nesretnih okolnosti ostali bez karijera.

Zato će i Žare B. i narednog ljeta govoriti kako je bio dio “zlatne generacije”, zato će taksisti biti bolji od Šećera, a neki drugi od “vratara” Cipurkovića. I tako u krug!

E.D.S.

PODIJELI