Mara Lakić: Balerina među koševima

Kapiten šampionski zaslužila je originalniji naslov – bar približno u stilu kako to Mara Lakić na svojestven način umije vješto i originalno da vodi svoju plavu četu na parketu. Neće nam na tome zamjeriti “čuperak plavi” – kako je od milja zovu novinari.

U svemu plijeni: i kao bek organizator, i kao novopečena reprezentativka koja “tricama” do očaja dovodi protivnike i kao djevojka što ljepotom izluđuje momačka srca i kao sportista koja je u svemu primjer drugima, i kao šaljivdžija, veseljak, kolovođa s pjesmom i gracioznim korakom – i kao Mara od bisera grana… 

U svemu joj priliči epitet: balerina među koševima, a šta se tu može kada su ranije druge “ušle u iste naslove…”. O Mari govore drugi originali: kao učenica mog razreda zapala je za oko košarkaškim stručnjacima. Preporučili su je Mikiju i lijepo kazali da je na MOI u Bijeljini jedna omalena crna djevojčica, iz Srnica kod Gradačca, pogađala obruč kao da je programirana na kompjuterima. Opet je Mihailo Vuković krenuo u izvidnicu. Te 1978. godine trebalo je ubjeđivati majku Đuku da pusti kćerku u Tuzlu, da ganja i nauku i košarku. Nagovarali su Maru u Gradačcu da za “Zvijezdu” igra odbojku, ali se ipak otisnula autoputem preko Srebrenika do Tuzle i “Jedinstva”…

– Te trenutke odluke dobro sam upamtila i srećna sam što sam pravi potez povukla, Trebalo je puno raditi i u onakvoj postavi “Jedinstva” izboriti sebi mjesto. Bila sam uporna, slušala savjete Mikija, i uz treninge učila na dva kolosijeka – košarku i Ekonomsku školu. Mislim da sam i jedno i drugo  uspješno – diplomirala.

Mara Lakić je skromna djevojka. Njen trener Vuković kao iz rafala sipa pregršt komplimenata:

– Takvog organizatora i vođu treba po svijetu lučem tražiti. Za nju u košarci nema tajni. Uz talenat fascinira upornost, a vješte ruke spretno i precizno nišane gdje srce zaželi. Marine “trice” donijele su nam značajne bodove i pobjede jer su tempirane uvijek na vrijeme i gasile svaku nadu protivnika. Da ne govorim o drugim njenim kvalitetetama – kao sportiste, ličnosti, jednostavno, Lakićeva nas uveseljva , kao kapiten daje štimung djevojkama – i na parketu i u privatnom životu.

Tako kaže cijenjeni stručnjak Vuković. Mara ne koketira i ne uzvraća svoj učitelju istom mjerom – djevojačke emocije izgovaraju ono što srce osjeća:

– Sve nas je Miki “isklesao”. Ima nečega u sebi magijaskog: i kada nas uči, kada motiviše, kada treba pokazati strpljenje i razumijevanje, zna i šta nas boli, i kada koga ljubav mori. Čekala sam četiri godine da se ustalim u prvoj postavi i 1982. godine počinje moja prava košarkaška priča. Prije dvije godine preuzela sam od Naide Hot kapitensku traku, i to je priznanje… Upravo za to vrijeme stigle su i dvije uzastopne šampionske titule, osvojen Kup Jugoslavije, osvojeno treće mjesto u Evropi.

Mara Lakić svjesna je šta je postigla njena trofejna zlatna generacija, ali kao da u šali govori:

– Šta drugo očekivati kada smo daleko najbolje. Kako smo se radovale kada smo prošle godine u majstorici “preslušale” Crvenu Zvezdu. Mnogi kao da nisu vjerovali svojim očima: zar prvi put u istoriji ženske košarke šampionska titula da preseli van nekog republičkog centra? Tuzla je prekinula tu tradiciju, ali dokazala da šampionska kruna ne ide u provinciju, nego u grad koji je za dvije godine postao najveći centar ženske košarke u zemlji. Kaže to i selektor Milan Vasojević, uvjerili su se i ostali znameniti stručnjaci, vidi to i cijela zemlja na TV ekranima. Imamo i najbrojniju publiku – imamo sve u superlativu – od trenera, predsjednika, uprave, sponzora “Aide”, imamo puno razumijevanje grada. Kako nam samo raste srce kada čitamo naslove u novinama: “Grad soli – košarkom se sladi” ili “Tuzlanke u zaltnoj knjizi”, “Tuzlanke plavo-bijeli medaljoni”, i da ne nabrajam. Sve to nam godi: i kada dajemo autograme, i kada organizuju prijeme, i kada nas momci zadirkivaju da se pravimo važne, ali i kada nas obasipaju telegramima – od rudara do generala, od portira do doktora.

Nabraja kapiten “Jedinstva-Aide” duge maršute: utakmice u prvenstvu, u Kupu, na međunarodnoj sceni u Evropi, pa mahinalno čupa svoj crni čuperak kao da je u gustoj kosi ostavila zapisano sve to:

– Za oko 180 dana preko 70 utakmica. Ne smijem da računam koliko smo prešle kilometara – ni bolesnih, ni povrijeđenih, ni uvrijeđenih. Sve se uz pobjede zaboravi. Nema muka kada su pehari i titule u rukama. Ne pitajte me kako je bilo poslije majstorice protiv “Elemesa”. Zaklela sam se treneru: ako ne pobijedimo sama ću sebi odsjeći ruke. Nije to bio samo inat zbog onih nepravdi u Šibeniku, nego volim izazove – što je protivnik jači – kao da u tom saznanju crpim neku čudnu snagu. Nisam ja takva jedina – naša petorka kao da je na jedno srce programirana i svima nam bila kucaju istim ritmom. Vrijedilo se žrtvovati, odricati, pogotovo kada se dobro – dobrim vraća.

Mara je odavno zapala za oko selektora Vasojevića. Nedavno je debitovala u reprezentaciji i izborila vizu da se nađe među kandidatkinjama za olimpijadu u Seulu. Nakon priprema na Igmanu krenula je na turneju po Brazilu, potom će na turnir u Varni, i na kvalifikacije u Maleziju. Sa klupskom drugaricom Razijom Mujanović jurišat će u Seulu na novu medalju.

– Eto, i ta mi se želja ostvarila. San svakog sportiste je da obuče reprezentativni dres – meni se smiješi olimpijada, i kako da ne budem srećna. Ostalo je još da na Pedagoškoj akademiji položim posljednji ispit – fiziologiju sporta. Dobiću uskoro diplomu, ali odmah upisati DIF. Ako uskoro dobijem i stan – pa ja sam skoro sve svoje želje još prije navršene 25 godine ispunila. Pitam ponekad sama sebe u ogledalu: da li to Mara samo sanja…

Kapiten . vragolan, uz osmjeh opet će u šali: što me ne pitate kao drugi, za hobi, šta volim, s kim se družim, je li mi ko srce zarobio. Možda ću tako budućem draganu zapeti prije za oko. Pišete: sport. muzika, sport; druženja sa svima iz ekipe, najviše sa Naidom Hot i Tatjanom Knežević. Najčešće sam u Hotelu “Tuzla” svratim ponekad i na kolače “kod Šaćira”. Najmanje imam vremena da trknem svojima i tog roditeljskog doma i atmosfere često sam željna – sportsti profesionalci su u neku ruku roboti. Mi žene smo sentimentalnije, duša je željna roditeljskog ognjišta. Željna, kažem, ali sve to uzvraća slava.

Je li Mara od bisera grana, ili možda ima za poređenje vrednijih dragulja…?

Bajro O. Đapo – Tuzla, april 1988. godine.

PODIJELI