HomeVremeplov"Od Mejdana pa do Tokija najbolja je naša Razija"

“Od Mejdana pa do Tokija najbolja je naša Razija”

Jedinstvo uskoro obilježava 30. godišnjicu od osvajanja titule prvaka Evrope. S tim u vezi objavljujemo storiju o Raziji Mujanović, oštampanoj u knjizi “Uzlet za nezaborav”, autora Bajre O. Đape.

“Djevojačke emocije i ambicije, jednostavno htjele bi da preko noći preskoče vrijeme: i nehtijući Raza je uveliko “sazrela” za Riplija, košarkašica kao iz udžbenika, reprezentativka – gromada koja je za samo 21 godinu života “zapalila” Evropu, Tuzlu, cijelu zemlju…

Svi sa ushićenjem i divljenjem kažu: Raza MUJANOVIĆ, kao da je iz vode izrasla i za kratko sve nadvisila: i rastom i sportskim uspjesima. Stalna državna reprezentativka i jedna od najboljih centara u Evropi – kada je 1981. godine odlazila iz svog sela Ratkovići, kod Brčkog – u Tuzlu, nije mogla ni sanjati da će se za nepunih sedam godina meteorski vinuti u visine, obići svjetske gradove i kontinente, doživjeti slavu i postati najbolja i najtrofejnija sportiskinja Tuzle svih vremena.

Ponosan je njen trener Miki, pažljivo bira riječi, ali kako kaže – što god lijepo smisli, opet to neće biti pravo: Raza je još bolja od bilo kakvih mojih epiteta. Kaže tako najbokji trener ženske košarke u zemlji, ponosno naglažavajući:

– Mujanovićeva je trenutno najbolji centar Evrope. Ne pretjerujem, jer ona je snažna ličnost, skromna, neuobražena, nije možda ni svjesna svojih mogućnosti. Dok stekne još veće iskustvo, dok “sazri” košarkaški, dok još ponešto nauči i ispravi – ostavit će u evropskoj košarci neizbrisiv trag…

Sluša Raza svig pedagoga i uzvraća mu istom mjerom komplimentima:

– Sve što sam u sportu i košarci postigla – moram da zahvalim Mihailu Vukoviću. kada sam 1981. godine došla u njegove ruke, tako reći nisam ni znala za ovaj sport, nisam umjela čestito da loptu uhvatim, a kamoli da pogodim obruč. Miki se o meni brinuo kao da mi je najbrižniji ptac: i o ishrani, fizičkom razvoju, učenju, brinuo se o svemu. Satima i satima na stotine puta smo ostajali u dvorani gdje me je učio košarkaškoj abacedi. Nisam mogla ni sanjati da ću tako precizno jednog dana moći da izvježbam ruku i da u prosjeku na svakoj utakmici postignem po tridesetak koševa. Protiv Željezničara držim rekord kada sam čak “ubila” 55. Za kratko vrijeme dospjela sam i do reprezentacije, igrala za kadetkinje i juniorke, potom u seniorskoj plavoj selekciji i u najdražem dresu obišla skoro cijeli svijet. Mislim da je to malo kojoj sportiskinji sa 21 godinom pošlo za rukom u našoj zemlji…

Ponosna je najvisočija košarkašica Jugoslavije (203 cm), djevojka kao od stijene odvaljena, div među koševima. Kada igra u punoj formi – pogađa obruč kao od šale, podere “mrežice” i dvorana Mejdan se “zapali”. “Gori” tako često posljednjih godina. Jer, ni jedna ekipa u zemlji, kao Jedinstvo Aida, nije za tako kratko vrijeme napravila meteorski uspon: za dvije godine osvojila šampionsku krunu, Kup Jugoslavije, a u obračunu sa najboljim šampionkama Evrope zautela treće mjesto.

Navijači kažu, kaže to i trener Vuković, potvrđuju košarkaški stručnjaci – da za sva ta odličja bar polovinu zasluga snosi Razija. I uistinu da je tako.

A kako je počelo?

Nastavnik fizičkog vaspitanja u Ratkovićima, blizu Čelića, Muhamed Šadić te 1981. godine u šali je često govorio djevojčici iz sedmog razreda visokoj kao jela (197 cm):

– Razo, ako budeš igrala košarku, zbog tebe će jednog dana Ratkovići postati slavni…

Brzo su se obistinile te riječi. Trener Jedinstva Aide širom sjeveroistočne Bosne tražio je potencijalne košarkašice, vapio za nekom visokom, jer sve koje ima na broju su skoro “metar i žilet” – kako je to u šali govorio. U Ratkovićima Halil i Safija Mujanović odgojili su visoku Razu – najvisočiju u selu, svoju četvrtu djevojčicu: visočija je i snažnija od bilo kojeg mladića… Roditelji slušaju i gledaju, pa svojim očima ne vjeruju. Vjeruju riječima komšije novinara Ekrema Avdića, i daju Mikiju kćerku na “dar”. Kada je tako izrasla – naka vidi svijeta, neka joj sve u životu ide lako kao voda.

Srce mi se stezalo – sjeća se Razija Mujanović tih dana i odlaska iz sela, ali sam mislila samo na jedno: košarka mora postati moja prva i najdraža ljubav. I uistinu ostvarili su se brzo mnogi snovi: obukla sam reprezentativni dres, postala nezamjenljiv centar, odigrala preko 70 utakmica, a za Jedinstvo Aidu preko 400. Prošle godine uz šampionsku titulu dobila sam dvosoban stan od Skupštine opštine, završila sam srednju školu, upisala fakultet – od jeseni poslije Seula i olimpijade treba se više posvetiti nauci.

Tuzla mi, moram priznati, uzvraća istom mjerom i pažnjom, ali veliku snagu i moral daje mi na terenu publika kakve rijetko gdje na svijetu ima kao u “Mejdanu”. U košarci ne bi bila sigurno ovo što sam da nije mojih izvarednih drugarica: učio me Miki; koliko sam samo “rurala” loptu po parketu da bi pogodila krug, koliko vježbala, ali sve to bi bilo nedovoljno da me drugarice nisu prihvatile od srca i mnogo čemu naučile.

Razine košarkaške staze, posebno od 1985. godine, bile su uvijek posute sve samim ružama. Pogotovo kada je nastupila u dresu reprezentacije na Univerzijadi u Kobeu i okitila se bronzanom medaljom, potom i na Svjetskom prvenstvu za juniorke u SAD sa istim odličjem, te zlatnom medaljom sa Balkanskog šampionata u Grčkoj. Prigrabila je još pregršt odličja kao juniorka. Sija zlato u njenim rukama i sa Univerzijade prošlog ljeta u Zagrevu, a tu su trofeji i sa evropskih prvenstava za seniorke.

Ko bi sve pobrojao ta silna odličja koja krase vitrine u stanu Razije Mujanović. Ne treba zaboraviti ni klupske titule i šampionske pehare. Sa njima su stizala i brojna druga priznanja: dva puta je birana za najboljeg sportistu Tuzle – 1985. i 1987. godine, kada je proglašena i za najbolju u BiH.

– Košarka mi je u životu sve, njoj sam se predala, ali od nje sam dosta i dobila. Naravno da se time ne zadovoljavam, moje ambicije su daleko veće. Nije mi najvažniji materijalni aspekt: niko ne može platiti ona silna putovanja po svijetu, ne može se mjeriti novcem sav ugođaj i ono što su oči vidjele i što sam doživjela. Sada kada sam pod krovom Evrope i kada trebamo da se vinemo na vrh – treba na tom nivou i da se organizujemo – da su i u gradu svjesni da u Tuzli stasava ekipa koja već hara Starim kontinentom. Za ime Tuzle i Jedinstva Aide znaju i u Parizu, Dizeldorfu, Novosibirsku, širom Italije, Poljske, Čehoslovačke gdje smo na turnirima uvijek najbolje…

Blista Raza među medaljama, igra “simultanke” takoreći sa protivnicima i uživa u koševima. Koja su joj najvažnija odličja? Ni to neće da vaga: sva su draga – ona šampionska Jugoslavije, prošle godine i sada kupa, srebrna sa prvenstvs Evrope a tu je i niz juniorskih. Ali predstoji prava žetva – poručuje ženski div među koševima.

– Uskoro ću odigrati i stotu utakmicu za državnu selekciju, za posljednjih šest mjeseci odigrala sam preko 70 za klub – veliki je to napor stići čak na četiri fronta, ali ima draži u tim odricanjima.

Zbog toga je Raza Mujanović svima draga… Pratila su je navijačka skandiranja od Mejda pa do Tokija, najbolja je naša Razija…

A najbolji centar Evrope i dalje neumorno hodi po svijetlim stazama: već je sa reprezentacijom i svojom klupskom kolegicom Marom Lakić u Brazil,  od 9. – 16. juna predvodit će plavu četu u Maleziji u kvalifikacijama za Olimpijadu u Seulu. Počela je Razina nova simultanka i put do novih medlaja”.

Bajro O. Đapo, Uzlet za nezaborav, Tuzla, april 1988. godine

DA LI STE PROČITALI?

Najnovije