Decembar 1987: Mirza Delibašić je direktor košarkaškog kluba “Bosna”, a Slavica Šuka-Delibašić najbolja igračica ekipe “Željezničar”…
Njih dvoje su u braku, što je još jedna potvrda da su sportska druženja u gradu na Miljacki završavala upravo tako. O životu izvan reflektora govori i ovaj zapis. Sarajevo kao da je grad zaljubljenih među koševima.
Ljubiteljima sporta još je u sjećanju idila ispod obručeva između Čede Đuraškovića i Vere Čerečine, zatim Ljubiše Lučića i Jasminke Šahović, reprezentativaca Bore Vučevića i Ljilje Kubure, a najnovija je i veza između legende sarajevske i sigurno evropske košarke Mirze Delibašića i reprezentativke Slavice Šuka.
Poslije niza godina stanovanja u stanu u Ulici Pavla Goranina porodica Delibašić (Slavica, sin Danko i Mirza) preselili su se prije nekoliko mjeseci u troiposoban stan u naselju “Ciglane”.
Koševa, doduše, u stanu nema, ali je zato prepun pehara, trofeja, zastavica, značaka, suvenira, velikih albuma za slike.
Mirza ima posebnih razloga za ponos, jer je jedini jugoslovenski košarkaš koji je osvojio sve trofeje amaterske košarke (igrama u Bosni, Realu i reprezentaciji).
– Kada nam dođu gosti dobar dio vremena provedu u razgledanju tih stvari, pa izgleda kao da je kod nas mali sportski muzej ili izložba – kaže gostoljubiva domaćica Slavica.
Trinaestomjesečni sin Danko neumorno trči za loptom, ali ne samo košarkaškom. Vidi se da ima dosta sportske krvi.
– Mora biti veliki igrač kaže Slavica. – Osim ako ga sport uopšte ne bude interesovao.
Naravno, želja mi je da se bavi sportom, koji toliko vole njegovi roditelji.
Mirza iz prvog braka ima osmogodišnjeg sina Daria, koji sada živi u Beogradu.
– Normalno je da bih volio da moji sinovi Dario i Danko budu sportisti. Dario je već krenuo mojim stopama. Igrao je tenis, a sada želi da pređe na košarku. Ako se želi baviti ovim sportom, to može samo u KK Bosna, jer je to moj i njegov klub. Nije što je moj sin, Dario
je veliki talenat.
• Zašto ga ne date u košarkašku školu Moke Slavnića?
– Moj bivši saigrač ne vodi više tu školu, jer je otišao u Španiju. Ta škola je sigurno odličan potez, ali Moka mi se žalio da je za njeno otvaranje trebalo pribaviti 49 dozvola.
Sport i brak
Mirza, košarkaški poeta i romantičar sa terena, takav je i u životu. Vrlo je emotivan, iskren i uvijek govori bez “dlake na jeziku”. Sa velikim oduševljenjem priča o svojim sinovima, ali i o braku sa Slavicom.
– Ja imam svoju filozofiju odnosa sin – otac. Kada je Dario napunio šest godina, sjeli smo “kao veliki” i ja sam mu rekao da smo od tog dana samo drugovi i iskreni prijatelji. Takav odnos i gradimo, jer u “ravnopravnom” razgovoru na drugi način on prima moje
savjete, recimo da dobro uči.
– Naš brak je dobar – kaže Slavica. – Košarka nam je vrlo jaka veza, jer se daleko bolje razumijemo i shvatamo, lakše se tješimo u teškim trenucima. Mirza se strahovito mnogo posvetio Bosni, vrlo je vezan za ovaj klub, i kada ekipi ne ide to mu pada teško.
Nedavno se poslije duže pauze, radi rođenja djeteta, Slavica vratila košarci.
– Bila sam već čvrsto odlučila da se više ne bavim sportom, ali me je Mirza ubjeđivao da je još rano za povlačenje. On je forsirao, a kada sam mu rekla da imam ponudu Željezničara, ostao je bez teksta. Ipak, kasnije je popustio, svjestan da bi bio loš odnos da igram u klubu kojem je on direktor. Vratila sam se košarci zahvaljujući i majci Mileni, koja živi sa nama i koja u mom odsustvu brine o djetetu. Kada sam na putu, nekoliko puta dnevno zovem telefonom i pitam za malog.
• Ostane li vremena i za neki hobi?
– Trudim se da što više naučim iz kulinarstva, “kupujem” recepte od Mirzine mame Dude. Osim pohvala od muža, najdraži su mi oni koje su uputili Davorin Popović i kum Zdravko Čečur za specijalno pripremljene punjene paprike. Kažu da su polizali prste.
Mirza je prije obožavao automobile, neke BMV ili šta ja znam, a sada kao da ga je to prošlo. Vozi “golf”, a imam osjećaj da bi mogao i bez auta.
Bivši košarkaški as je veliki gurman, ali se slabo snalazi u kuhinji.
– Jednom sam pokušao da obrađujem suprugu i ispržio jaja, ali nije išlo, mada me je ona pohvalila. Za razliku od većine sportista koji obožavaju slatko, Mirza može na prste prebrojati koliko se puta osladio.
– Dva-tri puta sam pojeo “havanu” i to više na silu. Jednom mi je torta zaista prijala. Bilo je to u Grenoblu, na večeri poslije osvajanja velikog trofeja Kupa šampiona. Tortu nam je napravila Jugoslovenka, koja živi godinama u tom gradu. Sa suzama u očima rekla nam
je da sa toliko ljubavi nikada nije pravila slatkiš, mada joj je to posao, i meni je to slatko bilo tada najslađe na svijetu.
Mirza voli da se sportski oblači, dok je Slavica prije braka važila kao ekstravagantna.
– Mnogo sam putovala i nabavljala robu u inostranstvu. Oblačenje mi je bilo možda i hobi. Sada i ne pazim toliko, manje kupujem i to sve kod nas.
• Direktorska funkcija u KK Bosna, da li to znači da je ON “šef” i u kući?
– Kod svih odluka mi se konsultujemo i dogovaramo, ali je normalno da se zna glava familije, a to je Mirza. On je zaista vrlo pažljiv. Volimo da smo u društvu i ponekad izađemo na večeru.
Direktorska plata Delibašića je 32 miliona starih dinara, dok Slavica sa premijama izađe oko 20 miliona.
– Ne oskudijevamo, ali ni ne rasipamo. Živimo dobro.
Zbog bolesti Mirza je rano prekinuo karijeru. Tako jedna lijepa košarkaška priča nije do kraja ispisana. Ostala su divna sjećanja i sada po neki šut na koš na treningu, ples sa loptom, onako za svoju dušu.
– Osjećam se odlično. Sada nemam problema sa zdravljem, a to je najvažnije.
Dok smo napuštali sretnu porodicu Delibašić, zazvonio je telefon po ko zna koji put. Na liniji bio je velikan svjetske košarke Vili Brabender iz Madrida. On je jedan od mnogobrojnih Mirzinih drugova iz svih krajeva svijeta, a ta prijateljstva su uz sretnu porodicu
ogromno bogatstvo.
Napisao: Borislav Glušac (Ven, 1987.)
