Tekst koji je o legendarnom Mirzi Delibašiću Kinđetu koji je napisao uvaženi kolega Duško  Miletković-Souly s kosmagazin.com prenosimo u cijelosti.

Malo sam se zajeba s Mirzom. U fluktuacijskoj neminovnosti pomičuće se današnjice, kad sve vrijednosti variraju ka bitcoin a ja shvatio da ću dobro porazmislim još dal’ da pristupim vladajućoj partiji il’ dominantnoj bratiji, Mirza Delibašić – Kinđe spustio mi se s petog na četvrto mjesto stojadinovske liste košarkaških majstora Juge (Praja bi „pao“ na No. 5, ali ništa ne mijenja na situaciji da bi mi Kinđe u igru ulazio ka šesti čovjek vječne repke bivše države).

Kako mi je Mirza skliznuo nadolje, u stvari naviše? Jednostavno – revalorizirao sam stvari prošlosti kroz neku prizmu sadašnjice i pomakle mi se vrijednosti. Zato „stojadin“ i jest skalabilan, ka čari vektorske grafike.

 Nego – da vas ne davim preveć ličnim osjećajima – radi se o natjecanju koje je u mom košarkaškom svijetu imalo izuzetnu težinu i automatski vuklo je sobom laskavu titulu – naslov košarkaškog prvaka Svijeta. Po uzoru na NBA prepotenciju, ovo takmičenje nosilo je sobom tu laskavu titulu još od 1965. godine i egzibicijskog susreta Real Madida, prvaka Evrope i brazilskog Corinthiansa koji beše prvakom Južne Amerike. Brazilci su slavili 118-109 u toj inicijalnoj egzibiciji, ali Interkontinentalni kup od sljedeće godine postaje pravilom i održava se redovno do 1987. godine. Osvajali su ga velikani evropske scene poput: Ignisa iz Varesea, Forsta iz Cantua, Real Madrida, Banco di Rome, Maccabija, Žalgirisa, Simaca iz Milana, Barcelone… Nikad klubovi iz Juge. Takmičenje nestaje 1987, i u sljedećih četvrt vijeka održano je samo jednom (1996), da bi uskrsnulo 2013, nažalost u bezveznom formatu, postradajući negdašnje elemente prestiža.

Moj cilj je period u kojem su u njem rijetke prilike imali ex-YU timovi, prva Jugoplastika još 1973, finalist Evrolige prethodne godine, zatim dvaput sarajevska Bosna – ’79 (kad je postala prvakom Evrope) i ’80 (kad je Juga jedini put bila domaćinom održavanja priredbe u sarajevskoj Skenderiji), a onda i Cibona koja je u periodu od 1985. do 1987. godine ubilježila tri učešća na ovoj – tad veoma cijenjenoj smotri velikana.

Bijah naložen ka i svi košarkaški primati dok Dražen vodio je Cibonu na putu do najbolje momčadi svijeta. Nije im uspjelo jer u tri uzastopna učešća – triput su završili treći. Dražen je na ovim turnirima uglavnom briljirao; 1985. godine, Cibona, kao aktualni evropski prvak, bila je favoritom na Interkontinentalnom kupu održanom u Barceloni i Gironi. Naš jedini superstar igrao je prilično sve do polufinala i poraza protiv domaće Barse (dozvolila Cibosima samo 21 poen u prvom poluvremenu, Cibonin prosjek bio 60!), ubacujući tek 6 poena, najmanje u dresu Cibone na nekom susretu. U susretu za treće mjesto, Dražen je ponovo bio onaj kojeg svi znaju – strpal je 30 poena u zmagi vukova nad argentinskim šampionom San Andreasom.

Izdanje iz 1986. godine bilo je obilježeno sjajnim igrama Cibone koja je i drugi put došla na turnir kao evropski prvak. Ovaj put natjecanje se održalo u Buenos Airesu i Petrović je ponovo imao sjajan turnir, barem brojčano… 36 poena brazilskom Corinthiansu, onda 38 nekoj levoj američkoj selekciji, 32 argentinskom prvaku Obras Sanitariusu, da bi u polufinalu Cibonu neočekivano poderao Žalgiris, njezina žrtva iz finala Kupa šampiona. Litvanska sila slavila je sa 104-77, a Petrović mlađi je opet odigrao bledunjavu tekmu (16 poena, uz 6-22 iz igre). U susretu za treće mjesto Cibona je ponovo obradila Corinthians, a Dražen je opet bio na svojih 30 lakih komada.

I konačno, izdanje iz 1987, održano u Milanu i Draženove partije u kojima je sprašio skoro 50 Maccabiju, 35 brazilskom Monte Libanu, isto toliko i Žalgirisu, a onda najmanje, 25, u još jednom polufinalnom porazu, ovaj put protiv domaćina, milanskog Tracera. Cibona ponovo završila je treća nakon što pobijedila je Maccabi još jednom, rezultat 106-96, a Petrović s 31 poenom je bio standardno najefikasniji u dresu zagrebačkog kluba. U svoja tri pojavljivanja i 16 odigranih utakmica na ovoj priredbi, Cibona je sva tri puta završila kao treća amaterska momčad globusa, Dražen Petrović ubacivao je 27.7 poena u prosjeku na tih 16 predstava, nažalost nikad nije došao do trofeja „klupskog prvaka svijeta“, gađajući iz igre tek 18 od 64 (28%) u tri polufinalna posrnuća.

Međutim, nije ovo samo o Draženovim iznimnim postignućima i rekordnim procentima. Ovo je najviše o onom jedinom jugoslovenskom košarkašu koji je ovo takmičenje osvojio. I to kako ga je osvojio… Ovo je za me krunski razlog spuštanja Mirze na četvrtu poziciju JUS-liste, ne samo ispod Petrovića, već i ispod Praje Dalipagića, tek iza trojice nesvrstanih. Ovo je i o lakoći košarkaške egzistencije, lakoći izvedbe koju nije posjedovao niko od domaćih košarkaša…

Kad je Bosna kao prvi jugoslavenski klub osvojila Evroligu proljeća ’79 – automatski je zaradila mjesto na Interkontinentalnom kupu koji se održavao u Brazilu, grad Sao Paulo, mjesto boravka brazilskog prvaka Siria za koji je nastupao najefikasniji košarkaš svih vremena – Oscar Schmidt.

Bosna je turnir otvorila drugog dana oktobra ’79, teškom pobjedom nakon dva produžetka protiv američke selekcije Mokan All-Stars. Na kraju je bilo 114-111, a Mirza (nonšalantnih 41) je veliku pomoć imao u Žarku Varajiću (35 koševa) i Ratku Radovanoviću (21 poen, 16 skokova). Sljedeći susret ponudio je reprizu finala Kupa prvaka sa čuvenim Emersonom iz Varesea (deset uzastopnih finala Evrolige). Bosna je opet slavila, puno uvjerljivije no u Grenoblu. Konačnih 109-90 još je bilo milosrdno jer Mirza (36 poena) je po Boši Tanjeviću odigrao svoju partiju života. Nakon tijesne zmage protiv portorikanskog Piratas de Quebradillas, uslijedio je odlučni susret za Interkonti pehar s domaćim Siriom. Bosna je poražena sa 100-98 nakon produžetka, u pristranim okolnostima domaćinskog terena. Oscar Schmidt utrpao je 42 poena za Brazilce, dok su Bosnu vukli Kinđe s 32 poena i Raša Radovanović sa 28 i 11 uspješnih skokova.

Već iduće godine, Sarajevo je dobilo priliku ugostiti ovu prestižnu smotru. U prvom susretu, odigranom 1. oktobra 1980. u Skenderiji, Bosna je lako slavila protiv američke selekcije Kansas All-Stars, da bi dan kasnije pretpjela poraz od izraelskog Maccabija unatoč raspoloženom Delibašiću (32 poena). Dva dana iza toga, nakon produžetka je pao Real Madrid, da bi Bosna u posljednjem susretu neočekivano kiksala protiv brazilskog šampiona, AA Francane, izgubivši 80-81, tako da je u konačnici zauzela treće mjesto u konkurenciji pet timova. Bosna nikad više nije ponovila učešće na ovom takmičenju, ali zato ga je ponovio Mirza, već dogodine, u okolnostima koje zaslužuju specijalan osvrt.

Neđe tamo nakon odsluženja JNA obaveze, ranog ljeta ’81, Mirza Delibašić postao je prvim jugoslavenskim sportašem koji je zaigrao u dresu kraljevskog kluba, Real Madrida. Njegovim debijem za prvi tim Reala bio je upravo Interkontinentalni kup (ponekad zvan i William Jones Cup), opet održan u brazilskom Sao Paulu, ali sad na prelomu juna i jula. Kinđe je nakon godine izbivanja s košarkaških terena odigrao epohalan turnir plijeneći lakoćom realizacije i razumijevanja sa sauigračima što nadavaše se lakih poena nakon njegovih ležernih a preciznih dodavanja. Real je natjecanje otvorio pobjedom protiv američke selekcije Clemson Tigers (Mirza 27 poena), a onda je uslijedilo još pet uzastopnih pobjeda, uključujući i trijumf nad domaćim Siriom, dželatom Bosne od prije dvije sezone. Delibašić je najefikasniju partiju odigrao protiv prvaka Venecuele – Guaiqueríes De Margarita – ubacujući im 41 poen.

Finale Inter-konti kupa 1981. odigrano je petog dana jula, ponovo protiv domaćeg Siria i svete ruke strašnog Oscara, pred 16 hiljada raspomamljenih domaćih navijača. Nade u pobjedu Siria nisu im trajale dugo jer je Delibašić serijom pogodaka i asistencija, dotad neviđenih u španskom košarkaškom svijetu, vrlo brzo odveo Real na dvadesetak poena pozitive do poluvremena. Završilo je 109-83 u jednoj od najvećih egzibicija košarkaške elegancije, a Delibašić je susret okončao s 33 poena, potpuno zasjenivši Oscara Schmidta koji je ovo drobljenje završio sa skromnih 12 na svom kontu. Obojica su na koš uputili dvadeset lopti, Mirza je pogodio 14, dok je indisponirani Schmidt ubacio samo 5.

Španski mediji znali su i prije ovog Mirzinog premijernog bala u dresu madridskog kluba da su doveli super-košarkaša, nisu ga džaba kaparili još prošlog ljeta čekajući da se nanosa sivomaslinaste odore. Ali nakon ove demonstracije na Interkontinentalnom kupu, čak i oni bjehu u čudu, tako da su Kinđeta, posve krivo, krstili u monstruma, nadjenuvši mu nadimak El Monstruo.

Mirzi nije dugo trebalo kako bi košarkaškim polupismenjakovićima ukazao na pogrešnost ove formulacije, skladajući neke, španskom prvenstvu posve neznane rime, tako da su i konačno i najzadrtiji tamošnji posmatrači igre zaključili kako se radi o pjesniku košarke, a ne o nekakvom tamo čudovištu od igrača. Kinđe je kraljevčane u toj sezoni 1981-82 odveo do naslova prvaka Španije, ostvarujući prosjek poena identičan onome koji je ostvario na svoja tri učešća na Interkontinentalnom kupu – 25.6 po susretu. Jedini jugoslavenski košarkaš koji je uspio osvojiti naslov klupskog prvaka Svijeta, tek usput izdominiravši protivnike, zove se Mirza Delibašić. Nekad bilo, danas se pominjalo…

Tako je jednom davno osvajao Kinđe i nije izgledalo da se nešto preveć namučio. A taj fenomen koji je poslužio kao motiv za ovaj post scriptum, ta kolebajuća pojava koja igra veliku ulogu u našim životima zove se… zove se… zove se… Ah, da – fluktuacija. Fluktuacija, jer svako novo jutro će promijeniti sve… Uzdravlje!

http://kosmagazin.com

PODIJELI