Bez imalo pretjerivanja mogu konstatirati da je Hrvatska sportskom velesilom. A zasigurno vam je poznata i činjenica da je dobar dio uspjeha i medalja osvojen i kao proizvod obiteljske sportske sreće, nade, entuzijazma i rada. Najpoznatiji slučaj jest porodica Kostelić, koja je Hrvatsku nakratko učinila najuspješnijom skijaškom nacijom na planeti!? Takav je barem bio poredak izvrsnosti u alpskom skijanju na Olimpijskim igrama održanim 2002. u amerčkom Salt Lake Cityju, đe je Janica uzela neviđena tri olimpijska zlata i jedno srebro.

Kad govorimo o košarci i košarkaškim obiteljima Hrvatske, vjerujte, ima ih mnogo, čak i u ovim vremenima kad igra je na dosad najnižim granama u nas. I sami znate većinu tih obitelji. Ova o kojoj bih danas koju – nema tu sanjanu olimpijsku medalju (još) i možda nije razvikana kao neke druge sportske i košarkaške familije, ali vjerujte da ćete u Hrvatskoj teško naći sličnu porodicu, da ne kažem dinastiju, koja se košarci toliko prepustila i posvetila. Ta obitelj nosi prezime Rimac, i u njihovoj strasti za dobrim basketom imamo priliku uživati već više od 60 godina.

Priča kreće još od majke i oca, Ružice Rimac, rođene Meglaj, i Matana Rimca. Upravo je Ružica bila tom koja je postavila standarde uspješnosti u porodici i pravom je možemo smatrati hrvatskom i jugoslavenskom heroinom košarke. Rođena ’41 u Zagrebu, s košarkom se upoznala početkom pedesetih, a već krajem dekade bila je jednom od najboljih košarkašica u Jugoslaviji. Po boku svoje rođene sestre, Kornelije Meglaj (također reprezentativke u šezdesetima), učinila je od svoje Jugomontaže, kasnije Trešnjevke, elitni klub bivše države. U najbolju selekciju upala je ubrzo nakon što je 1957. s timom Jugomontaže postala juniorskom prvakinjom Jugoslavije.

Prvo veliko natjecanje za Ružicu bilo je Prvenstvo Evrope u Poljskoj 1958, a od tada pa nadalje i ubuduće, ona će sljedećih 13 godina biti standardnom u reprezentaciji, postavljajući svojevremeni rekord od 167 nastupa u dresu s državnim grbom. U reprezentaciji je dijelila svlačionicu i teren sa samim veličinama ženske košarke bivše države – igrala je još s Jelicom Kalenić, Brankom Cipruš, Cicom Kalušević, Aleksandrom Gec, pa sve do suradnje s Marijom Veger i Olgom Đoković na prelomu šeste i sedme dekade. Učesnica sedam evropskih i jedne svjetske smotre košarkašica u šezdesetima, Ružica (najbolji strelac lige ’66 sa 349 poena) je od Trešnjevke učinila jedan od najboljih timova u državi i konačno, 1967, nakon pet plasmana među prve tri momčadi Prve savezne lige za košarkašice, Ružica donosi zagrebačkom timu prvi naslov prvaka države u njegovoj povijesti.

Istovremeno i ženska košarkaška repka Juge počinje da žanje prve velike uspjehe. Naravno, uz veliki doprinos zagrebačke vedete, reprezentacija dama osvaja srebro na EP ’68 održanom na Siciliji, a dvije godine kasnije dodaje i brončanu medalju s još jednog Eurobasketa, ovaj put održanom u Nizozemskoj. Interesantno je da je Ružica baš na pomenutom turniru odigrala svoje najbolje reprezentativno takmičenje (11 poena po susretu), a s Vegerovom i Đokovićevom bila je odgovorna za dvije trećine postignutih poena tima (preko 54 po tekmi). Nakon sjajnih ostvarenja i igračke briljantnosti koja je trajala više od decenije, Ružica je osvojila nagradu za najbolju sportašicu Hrvatske za 1970. godinu.

Iako na vrhuncu košarkaških mogućnosti u tridesetoj, Ružica Meglaj-Rimac oprašta se od košarke već sljedeće godine, u zoru prve trudnoće, predajući svoju kapetansku traku reprezetacije Olgi Đoković koja će i srušiti njezin rekord u broju nastupa za reprezentaciju Jugoslavije. Već niz godina se pod imenom Ružice Meglaj – Rimac održava natjecanje ženskog košarkaškog kupa Hrvatske. O životu, igračkoj karijeri i preranoj smrti jedne od najvećih košarkašica u povijesti domaće košarke možete se mnogo bolje, detaljnije i iscrpnije informirati u sjajnoj knjizi Jovana Kosijera, doajena sportskog novinarstva u nas, “Ružica Meglaj – Rimac”.

Ružica Meglaj postala je Rimac koncem šezdesetih minulog stoljeća udajom za Matana Rimca, također značajnog igrača jugoslavenske košarke šezdesetih godina minulog stoljeća. Glavninu karijere Matan je proveo u zagrebačkoj Lokomotivi, a također je prodro i do nacionalne selekcije za koju je odigrao dva susreta sredinom šezdesetih. S Lokomotivom nije pokupio lovorika u bivšem prvenstvu, mada su Lokosi bili blizu u sezoni ’61 kada su završili kao viceprvaci države. Matan je kasnije zaigrao i u inozemstvu, a svoju ulogu je nastavio i po svršetku igračkog života; ostao je jedan od omiljenih autoriteta igre, a usmjerio je i sudbine nekih domaćih košarkaša nakon toga. Jedan od slučaja za koje znam jest Boro Vučević, kojeg je Rimac nagovorio na igranje u košarkaškom prvenstvu Švicarske i nasljednu izvrsnu gastarbajtersku karijeru.

Ružica i Matan dobili su prvog sina, Davora, potkraj 1971, da bi tri godine nakon njega dočekali i prinovu u vidu Slavena. Obojica mladića krenuli su utabanim košarkaškim stazama svojih roditelja koji se u potpunosti posvetiše njihovim karijerama. Davor Rimac je još potkraj osamdesetih zbrisao put Amerike, nastupavši dvije godine za srednjoškolsku momčad Fayetteville High, gdje je trpao 30 poena po utakmici, a također je bio najboljim tenisačem škole u posljednjoj godini, da bi 1991. postao član NCAA programa Arkansas Razorbacksa. Krilo ili bek šuter od dva metra visine, Davor nikad nije postao zvijezdom američke sveučilišne košarke, ali je zaradio status džokera s klupe, koji u desetak minuta može svojim sposobnostima dalekometnog šuta (trica u NCAA skoro 40%) preokrenuti tok utakmice. Njegovom najboljom sezonom bila je ona ’94 kad ostvaruje 4.8 poena po susretu, ali Arkansas postaje sveučilišnim prvakom Amerike uz neke ključne trice Rimca na putu do titule, a Davor tako postade prvim košarkašem iz ovih krajeva koji se domogao NCAA titule.

I sljedeće godine Davor je pripomogao na putu Arkansasa do još jednog finala američkih NCAA nada, a onda se vratio u Hrvatsku gdje je više godina nastupao za KK Zagreb. Krajem devedesetih debitirao je i za najbolju košarkašku vrstu Hrvatske, da bi kraj karijere dočekao u Švicarskoj, uzimajući naslov prvaka države s Lugano Tigersima 2002. godina, a dvije godine kasnije, kao član Geneva Devilsa, dodao je svom igračkom CV-u i trijumf u kupu države. Ako je Davor Rimac bio ostvarenim košarkašem, mada nakon Amerike nije napravio bogznakakvu karijeru u Evropi, njegov mlađi brat Slaven bio je jedan od najtalentiranijih igrača Hrvatske po raspadu bivše države.

Bek od 195 cm, dopadljivog šuta i stila igre, Slaven Rimac nagovijestio je svoj veliki loptački talent s jedva 18 godina, nastreljavši pulskim Gradinama 40 komada u prvenstvu Hrvatske. Osvojivši čak sedam uzastopnih naslova u slabašnom prvenstvu države s Cibonom u periodu od 1992. do 1998. godine, zakucavši i čuvenog Sabonisa u četvrtfinalu Eurolige ’95 u najmemorabilnijem momentu svoje loptačke inspiracije, Slaven je iza sebe ostavio uspomene na jednog od potentnijih košarkaša post-jugoslavenskog perioda, ali pomalo i baksuza što se reprezentativnih dosega tiče. Naime, malo je okasnio u snažnu hrvatsku reprezentaciju da bi se omrsio nekom velikom medaljom.

Njegov debi na velikom takmičenju ipak mu donosi počast biti prvim iz porodice Rimac koji je nastupio na Olimpijskim igrama. Desilo se to u Atlanti, 1996. godine, gdje je Slaven reprezentirao domovinu, svega nekoliko dana nakon smrti njegove majke Ružice. Rimčevim drugim i posljednjim velikim natjecanjem u dresu Hrvatske bio je Eurobasket ’97 na kojem je bio sjajan (13.4 ppg, drugi strelac tima), a svoju najčuveniju reprezentativnu predstavu odigrao je protiv SR Jugoslavije, kojoj je za 26 minuta igre ubrizgao 22 poena. Upravo Slaven je svojim pogođenim penalima (13-13 te večeri) donio minimalno vodstvo Hrvatskoj u samom finišu megdana, pripremivši teren za Đorđevićevo herojstvo trice sa sirenom.

Rimac je nakon Cibone namjerio put Turske i tamo osvojio uzastopne prvenstvene titule kao član snažnog Tofasa iz Burse (još David Rivers, Rashard Griffith, Mehmet Okur, Asim Pars…), ali je, pomalo neshvatljivo, tih godina ispao iz reprezentativnih kombinacija i nije učestvovao u sljedećim potonućima naše državne selekcije na Eurobasketima 1999. i 2001. godine.

Kao pravi nomad, Rimac je zaigrao i za velikane evropske košarke, Juventud i Milano, još jednom se vratio Ciboni, osvojivši posljednji hrvatski naslov u sezoni ’04, da bi se ponovo otisnuo put inostranstva nakon toga. Igrao je sve do kasnih tridesetih, odradivši finu sezonu u gradskom rivalu, Cedeviti, u sezoni 2007-08, a posljednjih nekoliko godina igračke karijere proveo je u Francuskoj, pripremajući se intenzivno za trenerski dio življenja.

Trenutno je Slaven na klupi Cedevite, a već prvi njegov angažman glavnog trenera donio je Ciboni premijerno slavlje u ABA ligi. Radilo se o čuvenom pohodu kluba s Tuškanca na F4 u Beogradu u sezoni ’14, kad su vukovi, predvođeni Dariom Šarićem na terenu, šokirali Crvenu zvezdu u polufinalu da bi u gradskom derbiju finala lagano ispili Cedevitu s uvjerljivih 72-59. Slaven, džentlmen na klupi, a takvim bješe i na parketu, nema laganu zadaću u ovim vremenima biblijskog potopa hrvatske košarke, ali ako netko može pomoći, mislim da nema puno kvalificiranijih persona za to.

Ta strast za košarkom koju su pomenuti članovi familije Rimac prezentirali i još uvijek je prenose na neke nove naraštaje, jedinstvena je, prije svega zbog unikatne ljubavi prema igri. I to uz iznimno malo ili nimalo samopromocije, kako je to već uhodanom praksom u mnogih drugih. U porodičnom vlasništvu nalaze se osvojena košarkaška prvenstva: Jugoslavije, Amerike, Hrvatske, Švicarske, Turske i Ukrajine! Zato mogu da vam velim da nestrpljivo čekam sljedeća pokoljenja obitelji Rimac jer ta predstavlja samo kvalitetne i ostvarene ljude. Prije svega ljude, a tek onda košarkaše, i iskreno navijam za sve njihove buduće pobjede, nebitno dal’ na košarkaškom ili nekom drugom polju životnog stvaralaštva.

Photo: Printscreen

Duško Miletković Souly

PODIJELI