HomeBhbasketSpecial BHbasket: Carevo novo ruho

Special BHbasket: Carevo novo ruho

Prošlo je nekih dobrih 18 godina, kada sam jedne tople augustovske večeri, nešto prije ponoći, sjedio sam u strogom centru grada i pravio društvo Meši i Ismetu. Imao sam tako običaj da se zamislim i da prebirem duboko po sebi, gledam sjetno u zvijezde koje mi nikada istinski nisu bile suđene i da maštam kako posljednjim šutem, sa zvukom sirene, dižem tuzlansku publiku na noge, dovodim ih u potpuni trans i delirij dok ljubim svoj Slobodin crveno crni grb i lagano uplovljavam u čaršijsku vječnost.

Piše: Damir Husanović

Već sam bio profesionalni košarkaš i mislio sam o sebi realno više nego što bi trebao i što sam realno zaslužio, kada su se, kada su se sa suprotnih strana, sinhronizovano, pred mojim očima pojavili i bez ijedne jedine riječi mimoišli Damir Mršić i Damir Mulaomerović, dvije velike tuzlanske internacionalne zvijezde, istinski asovi i moji sportski uzori. Uzevši u obzir da se i sam zovem Damir, tražio sam u tome neku suludu ponoćnu simboliku koja će u mene udahnuti malo šampionskog šarma velikih tuzlanskih majstora koji su svojim predstavama uništavali gigante evropske košarke širom starog kontinenta. Meni je ipak, bila suđena neka druga vječnost.

Legenda kaže da su sredinom 1992 godine pod dejstvima granata i carstvom bola i smrti koje je obuzimalo moj grad, dva Damira bjesomučno trenirali na svojoj Slatini pod otvorenim nebom koje je pozivalo u smrt. Mulaomerović, u dresu Pistonsa u tuzlanskom Krugu, usavršavao je svoju igru koja će kasnije dovesti do evropskog Olimpa i dresova Panathanaikosa i Reala Madrida, gdje je surovo držao tron jednog od najboljih evropskih bekova svoje generacije. Mršić, nekih 50 metra dalje bjesomučno je parao mrežicu u ‘Kavezu’, sa svojim manijakalnim radnim navikama koja će ga kasnije dovesti do nevjerovatnog kvaliteta i impresivne košarkaške dugovječnosti. Bosna i Hercegovina je dva puta na evropskim prvenstvima igrala protiv Francuske, predvođene Tonyem Parkerom(MVP NBA Finala 2005), kojem je Mrša u dvije utakmice utrpao 60-ak poena i realno nije imao pojma ko je uopšte on.

Moja čaršija je izrodila velike košarkaške asove, tako i meni najdražeg Senada Muminovića, koji je igrao u nekim neshavatljivim vremenima i koji mi je davao nadu u ljepše sutra koje sam i dočekao. Mula i Mrša, su ipak dotakli košarkaško nebo i utrasirali put koji se klinci koji danas dolaze moraju usuditi dosanjati.

Stoga, bilo je prikladno da njih dvojica putem video linka ‘aminuju’ svečano otvaranje rekonstruisanog tuzlanskog igrališta popularnog naziva ‘Krug’. Car tuzlanskih košarkaških igrališta izgleda spektakularno u svom novom odijelu i glasno poziva tuzlansku djecu da mu dođu u posjet i da nauče kako postati dobar sportista i kvalitetan čovjek. Mrša i Mula su živi dokaz kako se uz mnogo talenta i rada i uz određenu dozu sportske sreće, mogu desiti velike, ogromne stvari i velika imena čak i u ovoj našoj sportskoj i životnoj Nedođiji od domovine. Krug ih je stvarao, njegovao na svojim prsima i udahnuo snagu lavova koju su nosili sa sobom na svojim sportskim i životnim putevima. Taj dio priče nije slučajan. Ko je ikada hodio tuzlanskim ‘Krugom’, dobro zna o čemu pričam.

Ja, ipak, još uvijek nisam otišao da mu vidim novo ruho, i da mi se pohvali svojom posebnošću, kao nekad. Čujem njegov glas kako me doziva da mu otplešem svoj sada već nezgrapni, bolan i trom košarkaški ples u kojem ima više uspomena nego kvaliteta i snage. Pravim se da ne čujem, znam da više ne mogu. Godinama nisam došao tu, na meni sveto tuzlansko tlo koje me je napravilo čovjekom. Glas mu je, ipak, sve jači, a ja sam sve slabiji, dok bježim daleko sam od sebe i pokušavam, iz sebi opravdanih razloga, zaboraviti da sam ikad bio košarkaš i sportista. Realnost je ipak malo drugačija .Nikada neću moći odoljeti zvucima i mirisima tuzlanskih ljetnih predvečerji, kada oko 5 sati dotetura hlad na moju Slatinu i kada se skupi desetine ekipa koje su svakodnevno tražili svoje mjesto na tuzlanskom tronu nepobjedivosti.

Krug je, za mene, bio i ostao mnogo više od puke košarkaške igre. U Krugu sam dijelio i dobivao prve batine, prve suze i prve poljupce. Ta magična sehara sjećanja koje je ostala zakopana duboko pod betonom njegove impresivne željezne konstrukcije mnogo je više od puke košarkaške igre. Tu sam odmarao oči, tražio mir i donosio potpuno sam velike životne odluke, u godinama poslije kada sam se davno rastao od najdraže košarkaške igre. Tu sam bježao od okova životnih problema i istinski se povjeravao svom dragom prijatelju, prisjećajući se kako sam na njegovom terenu uvijek pronalazio izlaz i iz najgorih mogućih situacija, bježeći iz ralja poraza, nadajući se da tu čaroliju mogu prenijeti i na svoj život koji je oduvijek bio opasniji od sigurnih luka plemenite igre pod obručima. Tu sam doveo svog četverogodišnjeg dječaka, da se pohvalim njegovom pameti i ljepotom, kao da je moj Krug živ, kao da me razumije i kao da će mi reći da je sada sve u redu, da je moje more napokon mirno i da mogu mirno disati punim plućima, satkanih od ponosa.

Jer Krug je, ustvari, oduvijek imao svoj vlastiti puls. Nas djecu sa tuzlanske Slatine, učio je kako da se nosimo sa pobjedama i porazima, da damo svoj maksimum i da zadržimo dostojanstvo kroz sportske i životne uspone i padove. Sada sanjam neku novu tuzlansku djecu, mnogo bolju i talentovaniju od mene, kako mu sretno trče u njegov strpljivi zagrljaj, i pod njegovim okriljem postaju veliki igrači i divni ljudi.

Sanjam kako je nama najdraži miris njegovog vrelog betona, okupan nekim novim mirisima koji će punim plućima zvati neku dolazeće generacije da zajedno dosanjaju svoju besmrtnost… A ja?

Ja ću biti tu, dovoljno blizu da pružim ruku podrške, koja je nekada davno, u tuzlanskom kodeksu bratstva i meni bila pružena.Jer šta je čovjek ako ako ne zna dijeliti dobrotu i toplinu, pozivati na hrabrost, čast i dostojanstvo, pomoći onome kome je pomoć potrebna i ostati čovjek, čvrsto sa obje noge na zemlji. Malo je vremena i previše magičnih uspomena, da bih Vam sada ispričao, šta je sve mene moj jedini ‘Krug’ naučio. Njegova magija, djeco, i dalje traje. Zagrlite je i sanjajte visoko!

Damir Husanović, 5.8.2018.

DA LI STE PROČITALI?

Najnovije