Bila je to jesen 2004. godine. Sloboda je prvi i za sada jedini put savladala Zrinjski u Mostaru. U nogometu, da se razumijemo. Gol je dao Admir Joldić na asistenciju Adnana Sarajlića.

Da nisam bio na utakmici povjerovao bih u kuloarske priče kako je utakmica “kupljena”. Gledao sam svojim očima kako sudija Mevludin Efendić otima od Slobode, ali ne može da otme. I taman kada smo proslavili pobjedu i vratili se u Tuzlu dočekao nas je hladan tuš. Govorkanja Zrinjski je pustio utakmicu.

Bilo je takvih utakmica na desetine. Kada bi Sloboda pobijedila, komentari bi glasili da je kupila bodove, a kada bi neočekivano izgubila ili je prodala ili je namjestila rezultat za kladionice.

Posljednja “namještaljka” bila je u petak, ali ne na Tušnju već u Mejdanu. Dugo veću glupost od te nisam čuo. U “čaršiji” se priča kako su košarkaši Slobode prodali utakmicu Sparsima. Ko je mogao takvu glupost smisliti? Vjerujete li u suze igrača, u besane noći, u sportski duh ili vam ništa nije sveto?

Pa niko sretniji od igrača i rukovodstva Slobode ne bi bio da je ostvarena pobjeda i da se Kup Mirze Delibašića igra u Tuzli. Uglavnom takve gluposti plasiraju oni koji ne gledaju utakmice. Čine to iz raznoraznih razloga, a većina priče proširuje dalje zbog ljubomore i, kako smo naveli, tuzlanskog jala.

Sloboda, odnosno Sportsko društvo Sloboda ove godine slavi 100. rođendan. Sto godina imaju samo velikani. Nije li vrijeme da se prema Slobodi odnosimo kao prema velikanima?

Pobjede i porazi su sastavni dio sporta. Ne kupuju se i ne prodaju utakmice tek tako, pogotovo ne one koje znače više od igre. A takva je bila utakmica Slobode i Sparsa zbog Kinđeta.

E.D.S.

PODIJELI