Ljubitelji košarke još pamte odlične partije Dževada Alihodžića u dresu reprezentacije Bosne i Hercegovine, kada je 208 centimetara visoki gorostas iz Zenice, zajedno s Nenadom Markovićem, Gordanom Firićem, Samirom Avdićem i ostalim bh. igračima, donio brojne velike pobjede.
To se posebno odnosi na nezaboravne duele s Hrvatskom u sarajevskoj Skenderiji, na splitskim Gripama te s Litvom.
Alihodžić je prije skoro pet godina okončao bogatu karijeru, tijekom koje je nosio dres Čelika, Bosne, Cibone, ekipa u Turskoj, Njemačkoj, Grčkoj, Rusiji, Francuskoj i Italiji, a posljednji klub bio mu je Zagreb.
Iskoristio visinu
– Košarkom sam se počeo baviti u sedmom razredu osnovne škole, i to nakon što je ovaj sport počeo trenirati moj 15 mjeseci stariji brat Kemal. Iskren da budem, košarka me nije previše zanimala. To je na neki način bila moja mala znatiželja. S vremenom je postala moja velika ljubav. U toj nekoj mojoj generaciji bio je i Zoran Savić, kao i još neki igrači koji su igrali prvoligašku košarku – kaže Alihodžić, čija je adresa stanovanja trenutno u Zagrebu.
Popularni Dževdo uvijek se isticao svojom visinom u odnosu na vršnjake i to mu je u većini slučajeva bila prednost.
– Već u osmom razredu bio sam visok dva metra. To je stvarno bilo natprosječno. Svoju visinu sam na najbolji mogući način iskoristio u košarci – nastavlja Alihodžić, koji je vrlo brzo napredovao u zeničkom Čeliku.
Treninzi su nekada bili posebni, drugačiji, zanimljiviji… U “Titino vrijeme” ništa se nije plaćalo. Klubove je financirala država i svi su imali priliku. I danas postoji dosta talentirane djece, ali jednostavno, nemaju priliku da treniraju. Njihovi roditelji nisu u stanju da plaćaju članarine i da kupuju opremu tako da mnogi talenti propadaju – kaže svjetski juniorski prvak s reprezentacijom Jugoslavije 1988. i kadetski prvak Evrope 1985.
Rado se prisjetio vremena kada je postao član Bosne, koja je u to vrijeme bila jedan od najboljih klubova ne samo u bivšoj Jugoslaviji nego u cijeloj Evropi.
– “Studenti” su čuli da u Zenici ima neki visoki klinac i nakon Olimpijskih igara postao sam stanovnik Sarajeva. Kada sam dobio poziv iz Bosne, nisam mogao vjerovati.
U to vrijeme trener je bio Makso Ostojić, a potom Svetislav Pešić. Od igrača u mojoj generaciji, tu su Predrag Danilović, Teoman Alibegović, Samir Avdić, Zdravko Radulović, Radenko Dobraš…
Svi smo zajedno prešli u prvi tim. To su mi bili možda i najljepši dani. Svi smo bili jedna velika klapa. Pomagali smo jedni drugima u školi. Završio sam Srednju mašinsku školu, a ne mogu a da ne spomenem Izeta Delibašića, oca našeg legendarnog košarkaša i velikog čovjeka Mirze Delibašića, koji mi je bio razrednik – kaže bivši bh. reprezentativac.
Trbuhom za kruhom
U Sarajevu je Dževad upoznao i svoju suprugu Amru, s kojom je u braku od 1993. godine i s kojom ima kćerke Asju i Adnu.
– Nikada neću zaboraviti naše vjenčanje. Željeli smo da bude u Bosni, ali znate kakva su tada vremena bila. Zbog toga smo se morali vjenčati u Zagrebu. Tadašnji trener Cibone bio je Aco Petrović i jedva me je pustio da idem na svoje vjenčanje i da dobijem slobodan dan – kaže Alihodžić.
U dresu Cibone nastupao je sedam sezona, a za to vrijeme s njom je osvojio šest titula u Prvenstvu te dva puta Kup Hrvatske.
– Ponuda iz Zagreba stigla je kada je taj klub bio hit, na čelu s Draženom Petrovićem. Cibona je ostavila veliki trag u mom životu. Smatram je svojim klubom, kao i Bosnu. Nakon toga, uslijedili su nastupi u Turskoj, Njemačkoj, Grčkoj, Rusiji, Francuskoj, Italiji…
To su bili angažmani trbuhom za kruhom, da se osigura egzistencija. Od svih gradova u kojima sam u tom periodu živio, najviše mi se dopao Istanbul – kaže Alihodžić.
Otkriva nam da je njegov neostvareni san ostala NBA liga.
– Mislim da nisam imao fizičke predispozicije za najjaču ligu na svijetu. Volio bih da jesam, ali čovjek mora biti realan. Nikada nisam imao bolesne ambicije i znao sam koji mi je maksimum – ističe Dževdo.
Kaže da se tijekom karijere fizički i psihički umorio tako da sada konačno ima vremena za sebe i za obitelj.
– Kao što kažu, iza svakog uspješnog muškarca stoji žena. Tako je i kod mene. Dok sam vrijedno trenirao, supruga Amra brinula se o našim kćerkama i izvela ih na pravi put. Ja stvarno nisam imao vremena od obaveza. Sada barem mogu malo da im se revanširam – kaže Alihodžić.
Igrali srcem i dušom
Alihodžić se prisjetio i reprezentativnih dana kada su naši košarkaši, pod vodstvom selektora Sabita Hadžića, bilježili sjajne rezultate.
– Imao sam sreću i zadovoljstvo da budem dio reprezentacije BiH. To je bila sjajna generacija. Svi smo igrali srcem i dušom u uvjetima koji, nakon rata, nisu spektakularni.
Utakmice s Hrvatskom vjerovatno će ostati zapisane u analima. Imao sam poziv da igram za Hrvatsku, ali sam im se, uz svo uvažavanje i poštovanje, zahvalio i rekao da želim igrati samo za svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu – kaže Dževad.
Dnevni avaz
