Teška su ovo vremena za cijeli svijet, Coronavirus je obustavio sve pa tako i sportove. Većina liga je okončana no među tim ligama nije košarkaška liga Italije, ni u muškoj ni u ženskoj konkurenciji, a kako će sve to završiti neće biti uskoro poznato. No, jedno je sigurno, svi moraju biti u strogoj karanteni i „ubijati“ dosadu kako znaju i umiju, stoga smo odlučili jednoj našoj zemljakinji koja igra uItaliji, potrošiti malo slobodnog vremena kojeg sada ima na pretek. Ona je višestruka prvakinja Hrvatske što u seniorskoj košarci što u mlađim kategorijama, također je reprezentativka Hrvatske, riječ je naravno o rođenoj Posušanki Ana Mariji Begić, trenutno članici Virtus Bologne.

Sada si u Bologni, gradu koji živi košarku bilo da igraju muškarci ili žene. To je grad koji ima povijest i tako rečeno košarkašku kulturu. Kakvi su uvjeti i ambijent za igrati košarku u tom gradu?

„Mislim da je Bologna jedan od rijetkih gradova u kojem je košarka po popularnosti ispred
nogometa. Bolognu ne zovu bez razloga grad košarke. Uvjeti su idealni. Živim u Virtusovom
kampusu sa nekoliko suigračica, dvorana nam je desetak metara od mjesta stanovanja,
organizacija je odlična i svi su veoma profesionalni. Uvijek vam je netko dostupan ako zatrebate bilo kakvu pomoć. O atmosferi je suvišno i pričati. Na muškim utakmicama, domaće prvenstvo ili Eurocup, dvorana je puna do posljednjeg mjesta. Navijači dolaze dva sata prije same utakmice, postavljaju transparente, sjede i čekaju. A kada utakmica krene, od prve do zadnje minute su na nogama i navijaju u sav glas. Na ženskim utakmicama je to naravno drugačije. Imamo i mi svoje navijače koji su svaku utakmicu uz nas, ali ni približno kao na muškim utakmicama. To je tako svugdje“, sva oduševljena iskustvom iz Italije odgovara nam Ana Marija.

Igrali ste širom Europe, sada ste u Italiji, prije toga ste bili u Španjolskoj, Švedskoj i Poljskoj. Gdje Vam je bilo najljepše, najugodnije?

„Bologna definitivno. Upravo zbog čitavog profesionalizma u klubu, atmosferi oko kluba, a i
Bologna je predivan grad.“

Vratimo se na vaše same početke. Još kao djevojčica preselili ste se iz Posušja u Zagreb koji je znatno veći grad. Kakvo je to iskustvo bilo za vas? Vjerojatno Vam je to bio dobar „trening“ koji vas je naučio brzo se privikavati na nove sredine, što vam zasigurno sada tokom karijere mnogo znači?

„Kao što ste rekli, bila sam djevojčica i da Vam iskreno kažem nisam ni bila svjesna što se događa, niti mi je stvaralo probleme. Prihvatila sam i prilagodila se“, „kroz maglu“ se prisjeća 26-godišnja košarkašica koja se šali kako je u njenom rodnom Posušju cura od 25 godina već stara cura ali da se unatoč tomu ona još ne da.

Opišite nam svoj košarkaški put, kako je sve počelo pa sve do danas?

„Košarku sam počela trenirati u Osnovnoj školi Savski Gaj u Zagrebu zahvaljujući prijateljici Petri Spretnjak koja mi je predložila da dođem na školski trening. Nakon toga počela su klupska natjecanja. Prvo u ŽKK Novi Zagreb, zatim Croatia 2006 i ŽKK Medveščak, a onda inozemni nastupi za Campus Promete ( Španjolska ), Umea ( Švedska ), Torun ( Poljska ) i sada Bologna ( Italija )“, odgovara Begić koja se već može pohvaliti pozamašnim igračkim iskustvom.

Imate sportsku obitelj, otac Tihomir i brat Igor također su bili košarkaši, sestra Tihana se također kratko okušala u košarkaškim vodama, no vi ste prva zvijezda obitelji kada je u pitanju sport. Da li vam je obitelj najveća podrška i da li vam daju kakav savjet kako da unaprijedite svoju igru?

„Naravno da jesu. Najveća podrška i možda najteža publika. Pogotovo moj brat. Ali sve to proizlazi iz ljubavi i njihove želje da budem što bolja. Vjerujem da ni njima nije lako gledati utakmice i da bi sto puta ušli u teren i pokazali mi kako se to radi, sa smijehom će Begić.

Kako izgleda jedan vaš uobičajen dan i kako iskorištavate slobodno vrijeme, ako ga uopće imate?

„Treniramo dva puta dnevno. Između treninga kuham, pogledam neku seriju/film ili odmorim. Kad imam slobodan dan, volim prošetati do centra Bologne, popiti kavu, nekad se malo  opustiti uz dobru knjigu“, objašnjava nam standardna reprezentativka Hrvatske.

Dok smo se pripremili za ovaj intervju čitali smo dosta o vama i otkrili dosta zanimljivih informacija ali ono što se iz svega dalo primijetiti je da ste vi veliki i istinski zaljubljenik u ovaj sport te da vam to nije samo posao već i životni poziv. Pratite li i druge sportove ili je samo košarka zanimljiva?

„Iskreno, ne pratim. Najviše pratim košarku tijekom sezone, a poslije sezone jedine utakmice koje pogledam su utakmice Hajduka na koje me obvezno odvede moja prijateljica Josipa“, kaže djevojka koja je odrasla u Zagrebu.

Za ženu dosta ste visoki. Kako ta visina utječe na vaš svakodnevni život, da li vam otežava uobičajene poslove ili vam je drago što ne morate umarati noge u visokim potpeticama?

„Kao mlađa sam imala dosta kompleksa zbog visine, budući da nitko od mojih školskih prijateljica nije bio toliko visok poput mene, ali sada shvaćam da mi je visina donijela više lijepih stvari nego oduzela. A i štikle se mogu nositi bez obzira na visinu “, sa smiješkom će igračica koja je visoka 190 centimetara.

Pratite li ŽKK Medveščak u kojem ste proveli najveći dio svog dosadašnjeg košarkaškog puta?

„Pratila sam ŽKK Medveščak dok su moje suigračice igrale u klubu. Sada su to sve mlađe cure tako da moram priznati vrlo slabo sada. Ponekad pročitam rezultate i to je to.“

Već smo spomenuli kako ste tokom svoje karijere igrali u dosta europskih država, pa ste sigurno mjerodavni kada vas zamolimo da usporedite balkansku košarku sa košarkom u ostatku Europe. Kakva je razlika u organizaciji, uvjetima, odnosu ljudi prema košarci i na kraju krajeva u kvaliteti?

„Pa već pet godina ne igram u Hrvatskoj, tako da ne bih znala usporediti trenutnu situaciju, ali vidim da Hrvatska liga iz sezone u sezonu slabi, nažalost. Kada si u inozemstvu košarka je tvoj posao i samim time sve je puno ozbiljnije. Od vlastitog pristupa, organizacije, uvjeta i same kvalitete. U Hrvatskoj većina ne shvaća to toliko ozbiljno, nego samo nešto usputno. To je moje mišljenje, a vjerujem da je slično i na Balkanu“, sa žalošćenjem nam odgovara, no nažalost u pravu je. Upravo radi toga se nije dugo zadržala u Medveščakovoj seniorskoj ekipi već je otišla dalje tražiti bolju priliku za svoju afirmaciju.

Što bi po vašem mišljenju trebalo promijeniti kako bi ženska košarka na Balkanu postala konkurentnija u Europi i svijetu, te da ovdašnje cure postanu cjenjenije i traženije na tržištu?

„Trebalo bi se više ulagati u klubove, a pogotovo u mlađe generacije. Ne mislim samo na novac, nego i znanjem i posvećivanjem više vremena njima. Ipak na mlađima sve ostaje, ali opet to trebaju htjeti obje strane. I trener i igrač. Tu možda započeti, a ostalo će valjda doći“, ukratko nam objašnjava svoju ideju za poboljšanje statusa ovdašnje košarke na svjetskoj košarkaškoj mapi.

Smatraš li da se ženska košarka bez razloga podcjenjuje i premalo prati?

„Smatram da se podcjenjuje jer svi koji samo gledaju utakmice ne znaju ni desetinu čitave priče, a naravno da bih voljela da je popraćenija.“ Mi se slažemo sa Ana Marijom i upravo radi toga naš tim iz BH Basketa nastoji što više ispratiti žensku košarku koju zasigurno treba popularizirati u našem društvu, pa tek onda očekivati neke veće rezultate.

Da li se u ženskoj košarci može zaraditi dovoljno kako bi se osiguralo za ostatak života?

„Ako ikada saznam, javiti ću vam“, ponovo kroz smiješak odgovara Begić koja nam je pokazala koliko je vedra osoba i da posjeduje sve vrline koje pravi sportaš mora imati, ne samo one igračke već i karakterne. Kao što rekosmo cure s ovog područja teško se probijaju na veću scenu, no to je vama pošlo za rukom.

To zahtjeva mnogo truda i odricanja, smatrate da li vam je košarka više oduzela ili dala?

„Dosta teško pitanje. Rekla bih podjednako i dala i uzela. Teško je biti odvojen od svojih najbližih svake godine 7-8 mjeseci, ali opet je blagoslov kada ti je posao nešto što voliš raditi, a i na tom putu upoznaš dosta divnih ljudi koji ti ostaju prijatelji za čitav život.“

Koji dio košarke najmanje volite?

Većina sportaša kaže da su to jutarnji treninzi. „Predsezona. Čitav taj period od samo treniranja bez utakmica.“, ali sigurno da joj je i to lakše uz glazbu koja je opušta, a odgovor na naše pitanje koju glazbu preferira bio je: „Slušam sve. Strano i domaće, ovisi o raspoloženju.“

Koje su tvoje najveće mane a koje kvalitete na terenu?

„Mane : lijeva ruka i kilaža. Kvaliteta : brzina i inteligencija, a ostalo su stvari koje se uvijek mogu doraditi i biti bolje“, odgovorno će košarkašica koja igra na poziciji četvorke, tj. poziciji krilnog centra.

Što preferirate, slatku ili slanu hranu te koje vam je najdraže jelo?

„Sve. Nemam najdraže. Obično ide nešto slano i slatko za desert obvezno.“
Broj 4 je broj koji najčešće nosite na svom dresu a sada u Bologni to je broj 6.

Postoji li neki poseban razlog zašto baš ti brojevi?

„Broj 4 sam oduvijek. To mi je najdraži broj. U Bologni sam 6 samo zato što je 4 umirovljen, a sljedeći draži brojevi su bili zauzeti.“, kaže djevojka koja slobodno vrijeme voli provesti uz serije i filmove ali dodaje kako joj horori baš i nisu omiljeni žanr.

Imaš li nekog uzora? Nekoga čiji stil igre voliš i nastojiš ga kopirati?

„Nemam.“, kao iz topa i sigurno odgovara.

Što je tvoj najveći motiv, ono što te pokreće, što te „vuče“ kada je „slađe“ ostati u toplom krevetu nego otići u hladnu dvoranu i dobro se oznojiti?

„Posao mi je, pa moram haha.“,odgovara nam i pokazuje kako je sve jednostavno kada se tome tako pristupi i ozbiljno shvati kao što je Begić ozbiljno shvatila svoju karijeru.

Tko je najbolji trener s kojim si radila, od kojeg si najviše naučila?

„Najviše sam naučila od trenera iz Toruna, Stefana Sviteka, ali najviše mi se sviđa raditi sa Stipom Bralićem. Sviđa mi se njegovo viđenje i jednostavnost košarke. Stvarno se nadam da ćemo što duže surađivati.

Tko ti je najdraža suigračica s kojom si igrala i najbolja petorka s kojom si provodila vrijeme na parketu?

„Petorka sadašnje reprezentacije : Ivana Dojkić, Iva Ciglar, Iva Slonjšak i Ivana Tikvić. Naravno tu ima i trener dosta veliku ulogu. Kada imate trenera koji točno zna kvalitete igrača i kako ih spojiti sa drugim igračima da daju uspješan rezultat lakše je svima igrati.“.

Ana Marija se može pohvaliti širokim asortimanom oružja na terenu. Odlično čitanje igre, dobar šut za tri poena, brzina, osjećaj za asistenciju, dobro snalaženje pod košem i koordinacija pokreta, sve su to karakteristike koje joj omogućavaju da stvara prednost naspram protivnih igračica, pogotovo jer igra na visokim pozicijama. Sada nam se malo sami nahvalite i recite nam koje sve medalje i trofeje posjedujete u svojoj kolekciji?

Da li imate neku posebno dragu medalju i utakmicu, neku koje se najradije prisjetite?

„Sa Medveščakom sam bila više puta kadetska, juniorska i seniorska prvakinja Hrvatske i osvojili smo kup Hrvatske 2014./2015. Sa reprezentacijom smo osvojili dvije srebrene medalje na kadetskom Europskom prvenstvu (Tallinn i Kozani ) i zlatnu medalju na juniorskom Europskom prvenstvu (Miškolc). Od osobnih nagrada, bila sam više puta MVP raznih natjecanja, između ostalog i MVP prvenstva Hrvatske i Kupa Hrvatske, ali izdvojila bih i na posebno mjesto stavila nagradu Dražen Petrović od Hrvatskog olimpijskog odbora. Tada sam bila kapetanica Hrvatske koja je 2010. bila kadetski viceprvak Europe“, s ponosom se prisjeća a nama ostavlja dojam da joj osvajanje medalja i raznih nagrada postala rutina. Zatim nastavlja: „Dugo mi je najdraža utakmica i najdraža medalja bila prvo seniorsko prvenstvo Hrvatske 2013./2014. sa Medveščakom, ali sada su
mi na prvom mjestu utakmice za kvalifikaciju za Eurobasket 2021. protiv Latvije i Njemačke.“

Sada kratko o reprezentaciji. Ne tako davno održao se prvi prozor kvalifikacija za Eurobasket 2021. godine. Sa reprezentacijom Hrvatske ste ostvarili dvije važne pobjede, prvo protiv Latvije u gostima pa protiv Njemačke kući. Da li ste optimistične oko odlaska na tu europsku smotru?

„Naravno da smo optimistične i mogu slobodno reći da sve jedva čekamo sljedeće utakmice. Vjerujem da smo dosta dugo čekali na ovo i da je naše vrijeme stiglo da pokažemo koliko možemo.“

U oba meča bili ste među zapaženijim igračicama svoje momčadi. Što na sve to kaže trener, da li je zadovoljan vašim predstavama i ono najbitnije jeste li vi zadovoljni svojom igrom?

„Ja sam zadovoljna. Sve se odlično poklopilo, Bogu hvala. Svaka je dala svoj maksimum što se odrazilo i na rezultat, a za sve ostalo morate pitati trenera.“

Begić je u prvom kolu protiv Latvije postigla 13 poena i uz to ugrabila 13 skokova da bi na kraju utakmice imala index korisnosti 21, dok je u drugom kolu protiv Njemačke na domaćem terenu postigla 11 poena uz 4 skoka i 3 ukradene lopte što je rezultiralo sa 20 index poena.

Dosta vaših suigračica iz reprezentacije je vaših godina, poznate se još od mlađih selekcija. Da li komunicirate i kada nastupate svaka za svoj klub, da li ćete uspjeti sačuvati onu čuvenu „kemiju“ do sljedećeg prozora koji je tek u studenom ove godine?
„Svi su pribojavali kako ćemo funkcionirati i prije tog okupljanja, budući da nismo nikada igrali skupa u tom sastavu i sve smo pozitivno iznenadile tako da nema straha. Sa mnom u Italiji igraju još i Nina Premasunac i Ivana Tikvić, tako da sam njih imala priliku i sresti više puta, a sa drugima održavam kontakt.“, kaže Begić koja ovim riječima potvrđuje naše tvrdnje da posjeduje i karakterne osobine koje ju čine pravom sportašicom koja uvijek popravlja timski duh.

Što se tiče kluba, vaša ekipa i ne stoji najbolje na tablici prve talijanske lige no kako ste vi zadovoljni svojim igrama i ulogom u ekipi?

„Da, nažalost predzadnji smo. Ovo je prva sezona Virtusu Bologni da nastupa u Serie A1 ligi i većina suigračica nema iskustva natjecanja u prvoj ligi, tako da smo imali dosta poteškoća. Ja se trudim uvijek dati koliko god mogu, nastupima ili savjetom. Na žalost zbog trenutnog stanja u Italiji ne znamo što će biti sa natjecanjem i sa klubom dogodine.“ No ostaje pozitivna i svjesna da je na kraju krajeva najbitnije zdravlje.

Kakvi su vaši planovi za budućnost vaše karijere? Da li imate neku posebnu želju gdje biste voljeli zaigrati?

„Voljela bih ostati u Italiji, možda jednu sezonu i u Australiji. Tople zemlje po mogućnosti.“

Možda je rano za postaviti ovo pitanje jer vam je tek 26 godina, ali imate li viziju čime se želite baviti nakon okončanja karijere, da li postoji opcija da ostanete u sportu pa možda čak odete i u trenerske vode?

„Trener sigurno nikada. Nemam ja dovoljno strpljenja za to. Eventualno možda za kondicijsku pripremu ili neke individualne treninge. Tko zna…“, zaključuje Ana Marija Begić kojoj sezahvaljujemo na prilici da je malo bolje upoznamo. Bila nam je čast upoznati jednu iznimno pristupačnu i profesionalnu osobu kojoj želimo mnogo sreće u nastavku karijere.

Marijan Ćorić

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here