Ovih je dana startala NBA liga, za mnoge nikad moćnija ni bogatija pa je ususret najvećoj svjetskoj ligi, kao i toliko puta dosad, ponuđena anketa. Ili zapravo još bolje, nije anketa već izbor 75 košarkaša koji su po mnogima obilježili najslavnije godine lige. Od Billa Russella i Boba Cousyja do današnjih dana.

Nema uzaludne karijere

I kao kod svakog takvog izbora, ima onih koji će se složiti i biti oduševljeni, ali i onih koji će zaključiti da je lista na određeni način nedorečena. Nekada su tom ligom dominirali isključivo Amerikanci, ali vremena su se promijenila, no još uvijek je jasno da je to liga Amerikanaca i da će tako ostati. Naime, u izboru, na kraju, 76-orice košarkaša koji su ostavili neizbrisiv trag, samo su dvojica Europljana. Grk Giannis Antetokounmpo, koji je lani u osam godina igranja za Milwaukee Buckse ugradio prvi NBA naslov, uz svoj trofej za MVP-a, a drugi je veliki njemački košarkaš Dirk Nowitzki, koji je iz njemačke druge lige stigao do Dallasa i kasnije zvijezda. Za neke tu naravno nije bilo mjesta jer je, rekli smo, to stvar ukusa, ali teško je zaključiti zašto se na toj listi nisu našli, primjerice, Tony Parker ili čudesni Argentinac Manu Ginobili, ali tako je to u svijetu kad su pitanju bilo kakvi izbori. Nitko nije savršen.

Činjenica da današnji klinci nikad nisu imali priliku gledati Dražena, ali znaju sve o njemu i znaju koliko je velik košarkaš bio, jedna je od njegovih najvećih ostavština.

Hrvatska košarka ostavila je veliki trag u tih 75 godina, općenito hrvatska košarka je na čudesan način obilježila europsku i svjetsku košarku pa je i kod nas bilo prijepora kad bi se birali najbolji. A to doista nije bilo potrebno jer svi najveći, koji su danas mahom u Kući slavnih, počevši od Kreše Ćosića, koji nije morao otići u NBA ligu da bi dokazao koliko vrijedi, pa preko Dražena Petrovića, kojeg je nažalost tragičan udes na njemačkoj autocesti prerano zaustavio, pa do Dina Rađe i Tonija Kukoča, uz trenera Mirka Novosela, danas svjedoče o svemu što je prije svega hrvatska košarka bila nekad. To možemo najbolje spoznati i ovih dana kada Draženovom rodnom gradu gore svijeće, a igra se i iako ta dječica koja danas igraju nisu mogla znati koliko je velik bio Dražen Petrović.

Danas, kad bi proslavio 57. rođendan, bilo bi zanimljivo čuti kako on vidi hrvatsku košarku ovih dana. O tome sam često razmišljao i bio sam siguran da bi to bio izrazito zanimljiv razgovor. Baš kao što sam siguran da bi pronašao riječi s kojima bi utješio sugovornika, iako možda u tom trenutku ne bi tako mislio. Iako se njegova zvijezda, igračka zvijezda, ugasila prije 30. sve ostalo traje i danas, a to je konačna potvrda da nema te karijere koja je uzaludna, ako si joj dao sve što je košarci dao Dražen Petrović. Premda se nekad činilo da je puno toga želio napraviti u žurbi, kao da je mislio da neće sve stići napraviti, a stigao je. Od ranih početaka u rodnom Šibeniku preko dolaska u Cibonu pa odlaska u Real Madrid, gdje je okončao europsku karijeru i krenuo u SAD, u Portland i nakon toga u New Jersey.

Uvijek je tražio više i znao sam da u Portlandu, gdje nije previše igrao, neće biti zadovoljan iako je znao reći da je najskuplje plaćeni gledatelj NBA lige i da je u dvorani imao najbolje mjesto u gledalištu. No, tako nešto njega nikada nije moglo zadovoljiti, ni tada, ni ranije. Svaki njegov korak bio je korak više i nikada ni za koga nije imao popust. Kad je došao u Cibonu nikada nije ni pomislio pustiti utakmicu Šibenki bez obzira u kolikim je problemima bio njegov prvi klub. Jedne godine je u Zagrebu ubacio, čini mi se, 56 poena, iako ga je skupina Šibenčana u gledalištu molila da stane. No, Dražen Petrović nikada nije želio stati.

Mali ponoćni razgovori

Bio je i ostao poznat po tome da je u glavi imao računalo te da je perfektno u svakom trenutku, pogotovo u velikim utakmicama, znao koliko je poena zabio i kakav mu je bio šut.

Svoje navike nije promijenio ni odlaskom u Real Madrid. Nije bilo nikakvog, baš nikakvog popusta za Cibonu čak i onda kada je mogao doprinijeti minimalnom porazu španjolske momčadi, ali unatoč molbama brata Ace, a dogodilo se to jedne večeri u Zagrebu, da promaši neka slobodna bacanja, to se nije dogodilo.

S godinama je naš odnos rastao i to ne samo zato što je u jednom intervjuu rekao da, kad se radi o košarci, njega zanima samo ono što piše u Slobodnoj Dalmaciji i Sportskim novostima. Naše se druženje nastavilo i kada je otišao u SAD i barem dvaput tjedno bi se čuli, a najduži i najvažniji su bili “mali ponoćni razgovori” svakog četvrtka, nakon završetka Kupa prvaka i, prije svega, nastupa Cibone. Dražen Petrović bio je, mogao bih reći, čovjek kojeg je apsolutno sve zanimalo kada je hrvatska košarka bila u pitanju, ali i brojni drugi sportovi i to je nešto što nije iz priče “rekla-kazala”, to je nešto čemu mogu osobno svjedočiti.

Igrao bi dugo kao Federer

Što bi bilo da se tragedija nije dogodila na njemačkom autoputu teško je reći. Dražen je razmišljao o nekim drugim NBA klubovima, prije svega Houstonu i New York Knicksima Pata Rileya, koji su možda bili najizglednija prilika, iako ni ostanak u Netsima ne bi bila nemoguća misija. Doduše, postojala je i priča koja bi dramatično promijenila europsku košarku iz tog vremena jer je Dražen razmišljao završiti karijeru, zajedno sa Stojkom Vrankovićem, u grčkom Panathinaikosu. No, poznavajući njegovu strast za igrom i ovisnost o košarci gotovo sam siguran da bi igrao do kasnih 30-tih, a možda i poput Rogera Federera u tenisu, do 40.

Dražen Petrović davno je zatvorio krug velikog i genijalnog košarkaša i zato nije potrebno raditi rang liste, ovakve ili onakve, kada su u pitanju momci koji su ostaviti neizbrisiv trag u hrvatskoj i svjetskoj košarci. A Dražen Petrović je bio jedan od prvih Europljana koji je počeo graditi most s kojim će povezati svoj veliki talent s izazovima NBA lige. Nije ga gradio sam, imao je brojne pomoćnike koji su mu se na tom putu priključili da bi jednoga dana prešli taj most. U njihovu slavu u slavu košarke.

I zato je Draženova priča i staza beskrajna.

Sportske novosti / Neven Bertičević

Leave a Reply