Došli tiho i ušli u legendu: Pobjeda košarke

Završilo je pobjedom košarke. Čitam i slušam neke komentare, neke post-finalne ekspertize pristranih i objektivnih – ali, kakve sudije, kakvi bakrači – Slovenija je potpuno zasluženo prigrlila kontinentalni naslov i ostala neporažena na ovoj priredbi. Nisu djelioci pravde stavili Dragićevih 20 i slovenskih 36 poena u drugoj četvrtini finala, nisu suci mašili zadnjih 5 Bogdanovih pokušaja iz igre. Slovenci su – i sa drugom garniturom na parketu – zasluženo iščupali pobjedu u umirućim minutama megdana.

Okljaštreno evropsko prvenstvo, sumnjivog roka trajanja, kojem su svi unapred tražili i našli pokoju manu, pretvorilo se u epohalno takmičenje u kojem je, sa maltene četvrt veka zakašnjenja, došlo do dugo iščekivanog finalnog sraza bivših jugoslovenskih republika. Pobjedila je kompletnija ekipa, pobijedio je tim koji je na šampionatu demonstrirao najljepšu košarku.

Ne sumnjam da bi Srbija sa samo nekolicinom nedostajućih bila prvakom Evrope, ali za njezino prvo zlato u samostalnoj istoriji pričekaće još koju godinicu. Biće valjda jednom… I ovo srebro je zlatnoga sjaja, kao i prethodnih par. Bogdan Bogdanović procvao je u pravog lidera selekcije i da mu je manje drhtala ruka u košmarnom finišu (trice 2-11), ishod bi možda bio drukčiji. Nema veze, život ide dalje, a za Bogdana vjerujem da će jednoga dana, možda vrlo skoro, doći do nivoa na kojem već neko vrijeme igra Goran Dragić, motor slovenske košarke u ovom desetljeću.

Upravo je ovo prvenstvo bilo neka vrst omaža Goranu Dragiću. Jedan od najboljih plejmejkera NBA lige posljednjih godina, ujedno i jedan od najpotcjenjenijih, te fizički najkažnjavanijih igrača prekobarskog življenja, doživio je zaslužen krešendo reprezentativne karijere. U svom (tako kaže) oproštaju od slovenske nacionalne selekcije, pružio je ono što već godinama daje na terenima diljem Amerike. Samo – ovdje je zasluženo nagrađen. Zlatom Slovenije i titulom MVP takmičenja. Član treće petorke NBA iz 2014, takođe momak koji je te godine najviše napredovao u tamošnjem prvenstvu, je, i pored toga što ga je tijelo konačno izdalo u posljednjoj četvrtini finalne predstave, nosio Sloveniju do trijumfa s božanstvenih 35 komada u prve tri četvrtine. Vidno iscrpljen, i fizički i psihički, nakon finalnog pražnjenja, primao je nagrade i priznanja ka na tekućoj traci. Sve jednom legne na svoje mjesto, tako i pravda košarkaštva spora je ali dostižna. Veliki Ivo Daneu dobio je više nego dostojnog nasljednika.

Ono što Goran i povrijeđeni Luka Dončić nisu bili u stanju odigrati u završnoj četvrtini – nadoknadili su ostali slovenski fajteri koje je genijalni Kokoškov poslao u paklenu vatru istanbulske koride – nebitno da li je to bio Vidmar, Randolph, Prepelič, Blažič ili Nikolić. Jednostavno su pokazali više želje, koncentracije, motivacije, odlučnosti… I uzeli ono šta ih ide.

Kako je povreda Dončića u trećoj četvrtini simbolički izjednačila snage na parketu, kompenzirajući raniji hendikep Srbije i povredu Jovića – scenarij za zadnju četvrtinu nije mogao biti napetiji. Dodatni izlazak Dragića na manje od pet minuta do kraja i nasljedno vodstvo Srbije na samo tri i po minuta do kraja, kao da su signalizirali definitivni obrat košarkaškog zavrtnja, obrat u smjeru istoka. Nije se desilo iz više razloga…

  1. Primiti 56 poena za poluvrijeme, 36 u drugoj četvrtini, unatoč ponajboljoj obrani na turniru, bacilo je Srbiju u zaostatak od 9 poena na poluvremenu. Dragić je podsjetio na to kako izgleda Steph Curry u najboljem izdanju sa bombastičnih 20 poena u drugoj dionici. Ne sjećam se da je neko u finalima Eurobasketa dao toliko za samo jednu četvrtinu.
  2. Centarske nesavršenosti – duet Kuzmić/Marjanović nije imao onu ulogu koja se od nj očekivala u najavama finala. Boban je imao lošu napadačku večer, a u obrani je slabo plivao u brzoj tranziciji Slovenaca, kronično lomljiv kada ga napadate bilo kojim oblikom pick igre. Kuzmić je solidno počeo, ali je u prelomnim trenucima susreta izgubio loptu (opet Vidmar), zatim promašio oba penala. Štimac je ovaj put više motivirao protivnike no svoju ekipu. S druge strane, Gašper Vidmar imao je isto toliko skokova (5) i blokada (3) kao sva tri srpska centra zajedno.
  3. Nenamjerni grijesi i namjerni propusti – bilo ih je i na jednoj i na drugoj strani, kao u svakoj velikoj tekmi. Sudije ne isključujem iz računice greha, ali ne bih tvrdio da je bilo presudnim za konačni ishod. Pitam se samo što pojedincima trebaju sve te nepotrebne namjerne lične nakon banalno izgubljenih lopti – takvo što je ponajviše posljedicom taktičke nezrelosti i neiskustva igranja na velikim takmičenjima. Slovenija se bolje psihički iskontrolirala u ovom finalu.
  4. Mudovitost minoriziranih – kad je Dragić ugasio u zadnjoj četvrtini, pridružujući se Dončiću na klupi, a Srbija potom preuzela vodstvo, Sloveniju su do titule vinuli oni manje naglašeni. Osim energičnog Vidmara, ključne blokade i poene postiže Randolph, sjajni Prepelič nastavlja rešetati izvana, a završni tač dodaju oni od kojih se to najmanje očekivalo – Jaka Blažič neverovatnom serijom i Aleksej Nikolić smirenom realizacijom s crte penala. Inspirirani Dragićevom energijom i blizinom pobjedničkog pehara, čak i nakon početne konsternacije Dončićevom ozljedom, nastavili su tamo gdje je MVP turnira stao i stavili pobjedničku točku na susret.
    Čestitke i poraženima i pobjednicima na NBA kvalitetu košarke koji su prezentirali u premijernom finalnom sudaru ex-Yu republika. Naklon trenerima na boju u kojem je napad nadjačao odbranu. Veliko finale, epski naslov Slovenije i – što je najvažnije – pobjeda košarke. Nesvrstan srcem, ponosan što graničim s najboljima, dodao bih – pobjeda slovenske, srpske, ali i jugoslavenske košarke…

Duško Miletković Souly/kosmagazin.com

PODIJELI

Komentariši