Red na šalteru u glavnoj pošti na Bulevaru je bio prilično dug. Meni, tinejdžeru, srednjoškolcu, nimalo nije smetalo što se red praktično nije ni pomjerao. Plaćanje računa je bio razlog da tog popodneva malo izbjegnem učenje.
Ispred mene su se čuli zajedljivi komentari kako službenica nije plaćena da popunjava uplatnice i to sa dobacivanjem starijoj gospođi koja se nalaktila na šalter: “Valjda imate kući nekoga ko je mogao popuniti, ako Vi ne vidite”.
Ispred mene je vrlo strpljivo čekala mlada žena, ali je njenom sinu, predškolskog uzrasta, mnogo zabavnije bilo klizanje po uglancanim pločicama pošte.
Par puta ga zovnula tiho, a onda je to “na treću” moralo biti ipak glasnije.
” Đani !”.
Nastade tajac u pošti i čuo se samo jak udarac pečata po ispunjenoj uplatnici one starije gospođe.
A onda opet tihim glasom:
” Polako”.
Ime mi je zaparalo uho i tek onda sam malo bolje pogledao u njeno lice.
Da…
U redu je stojala Enisa Pilavdzic, supruga Željana Pilavdžića sa sinom.
Košarku i Sloboda – Ditu sam pratio od kako znam za sebe.
Prvi komšija u mom ranom djetinjstvu je bio Rizo Nurkanović, košarkaš Slobode. Tačnije, komšije su bili Brkovići u čijoj kući su živjeli moji roditelji kao podstanari kod tete Habibe i čika Ibrahima koji je mamu odvezao u bolnicu na Gradinu kad sam se trebao roditi.
Još kao osnovac iz Mosnika sam išao na utakmice Sloboda – Dite u Univerzitetsku dvoranu, dok se nekako u isto vrijeme gradio veličanstveni hram košarke tačno ispod dvorišta OŠ Muharem Merdžić u koju sam išao.
Znao sam apsolutno sve igrače Sloboda – Dite, mjesta gdje izlaze, njihove porodice, djevojke, auta koja voze. Bili su mi idoli. Tako sam znao i da je Enisa Željanova supruga i da imaju sina Đanija.
Kosmos je odigrao partiju u moju korist, već 1991 godine kada sam kao mladi fizioterapeut dobio i prvo zaposlenje i to baš u KK Sloboda – Dita čiji se sastav značajno izmjenio u odnosu na 80-te godine.
Na prvom večernjem treningu sam u svlačionici na dohvat ruke, u pravom smislu te riječi, imao svoje idole. Sene, Braco, Žare, Slađo, Lija, Mrša, Fulać…
Rizo je igrao za Drinu iz Zvornika, ali je igrao neke utakmice Kupa za Slobodu.
Željan Pilavdžić je tad već bio u trenerskim vodama i vrlo uspješno je vodio Borac iz Banjaluke. Rijetko sam ga viđao u Tuzli i nismo se dobro poznavali.
Ratne okolnosti su ´92 potpuno rasformirale jednu sjajnu generaciju Slobode, ali košarkaška tradicija je nastavila da traje i to u izuzetno teškim ratnim godinama.
Željan se vratio u svoju Tuzlu i naravno da grandiozni direktor Slobode, Mišo Berberović, nije propustio priliku da Upravnom odboru ponudi fantastično trenersko rješenje.
Željan je okupio ekipu koju je predvodio daleko najbolji igrač u BiH u to vrijeme, legendarni Sene. Treninzi su se održavali, ali rijetko kad u punom sastavu.
Sa ove vremenske distance se možda i najbolje može razumjeti bitnost opstanka Slobode u to vrijeme.
Željan i njegovi momci su bili simbol otpora, ekipa koja je nas je duhovno i moralno hranila i mentalno balansirala.
Bili su jako svjetlo u ratnoj tami.
Borci na frontu i na parketu.
To su bili heroji koji su nam, držali glavu iznad vode pa makar to bilo i na sat – dva.
Željan je bio stražar nad svojom Slobodom.
Piše: Elvir Bijedić
