April u Sarajevu uvijek iznova budi i ružna i lijepa sjećanja. Ružna su ona ratna, koja bi najradije svi pametni zaboravili, a posebno lijepa ona sportska – košarkaška, što nas i danas ispunjavaju radošću i ponosom.

Njih duže pamtimo i o njima radije govorimo…

Sjećamo se Grenobla i 5. aprila 1979. Pamtimo finale Kupa evropskih šampiona, u kome su igrali košarkaši sarajevske Bosne i italijanskog prvaka Emersona. Pamtimo ga zato što su gotovo sve prognoze favorizovale moćnu ekipu iz Varezea, ali je, suprotno očekivanju, to bila zvjezdana noć sarajevskih ”mladih lavova”, koji su sa tijesnih 96: 93 slavili sjajnu pobjedu i osvojili evropsku titulu kao prvi jugoslovenski klub kome je to uspjelo. Kuriozet je da je neko zaboravio da donese originalni pehar namenjen pobedniku Kupa šampiona, pa je FIBA na brzinu u nekoj lokalnoj prodavnici kupila neki peharčić, tek da ima šta da uruči pobedniku. Na našu ogromnu radost, završio je u rukama Žarka Varajića.

Junak te večeri, uz briljantnog Mirzu Delibašića, bio je Varajić koji je sa 45 poena izrešetao obruč protivnika, dajući ogroman doprinos velikom trijumfu svog tima. To je i danas individualni rekord u finalu Kupa šampiona/Evrolige. Stasitom Nikšićaninu, koji danas živi u Beogradu, taj trofej je dragocjena “lična karta”, što je u jednom razgovoru i priznao:

– Lagao bih ako kažem da mi to nije najdraži trofej. Pokoriti Evropu sa timom koji u svom sastavu nije imao nijednog stranca bilo je ravno senzaciji. Zato svakom od nas to predstavlja najdražu uspomenu. I treba za sva vremena da se pamti taj  Bosnin šampionski tim i da nas je s klupe vodio sjajni trener  Bogdan-Boša Tanjević – rekao je Varaja.

Taj finalni susret obilježila je zonska odbrana Emersona koja je Bosninim „snajperistima“ omogućila mnogo šuteva. Rešetali su iz svih pozicija. Pogotovo Delibašić i Varajić. Na kraju – Mirza 30, a Žarko čak 45 poena. Šut za dva poena 53,8%.Tako se Bosna popela na šampionski tron Evrope, a euforija je trajala danima…

„Posebno emotivan bio je povratak u Sarajevo”, sjeća se Anto Đogić, koji danas živi u Švedskoj. “Čitav grad je bio na ulicama. Napravljen je špalir od aerodroma do Skenderije. Ljudi su kilometrima išli pješice da bi nam čestitali, da bi nas samo dodirnuli. Slavili su nas kao prave junake i na te trenutke ja sam i danas ponosan.“

Đogić podsjeća da je Tanjevićev tim put do vrha Evrope počeo sa po dvije pobjede protiv nejakog Limasola sa Kipra (104:45 u Skenderiji i 98:47 u gostima) i Partizanija iz Tirane (99:64 i 78:76), te trijumfom nad čehoslovačkom Zbrojovkom iz Brna (107:105) i porazom od ove ekipe (89:90).

„No, to je bilo tek zagrijavanje za iskušenja koja su slijedila, jer su nas, kaže Đogić, u polufinalnoj grupi čekali evropski velikani – Real Madrid, Makabi, Emerson, Huventud i Olimpijakos. Niko nas nije svrstavao u favorite. Pošteno govoreći – ni mi sami, ali smo vjerovali da mnogima možemo pomrsiti račune.“

Tako je i bilo. Đogić sumira:

„Pobijedili smo Real u Sarajevu sa 114: 109, a izgubili u Madridu sa 95: 89. Makabi nas je dobio kao domaćin sa 97: 70, ali smo mi uzvratili u Skenderiji sa 101: 87. Emerson je u Varezeu bio bolji (92: 73), ali smo mu se revanširali istom razlikom (104: 85). I na kraju: dvostruka pobjeda u mečevima sa Olimpijakosom (72: 69 i 83: 82) odvela nas je u finale zajedno sa Emersonom. Makabi i Real, sa po pobjedom manje, a porazom više, ostali su iza nas.“

“To je bio vrhunac karijere mog tima“, ocijenio je u intervjuu za Al Jazeeru tvorac ekipe Bogdan Tanjević, dodajući:

“Ekipa koja je izrasla u njedrima Sarajeva i tadašnje Jugoslavije. Svi koji su počeli da igraju košarku za Bosnu nikada nisu igrali u Prvoj ligi, izuzev Pešića, koji nije imao sreće te 1979. godine zbog povrede. No, bio je sa nama i bio izuzetno zaslužan član. Svi ostali prešli su put od Druge lige do trijumfa u Kupu šampiona!”

A danas, 37 godina kasnije, od evropskog prvaka nije ostalo ni cijelo ime. Bosni je sponzor upisao dodatak Royal, pa se kao Bosna Royal takmiči u A 1 ligi Bosne i Hercegovine. Dakle, niti na elitnom nivou gdje su Igokea i Široki, već sa ekipama iz Srebrenika, Donjeg Vakufa, Jablanice, Lukavca, Vogošće… u rangu za stepenicu niže. Pa sad, uz dužno poštovanje prema entuzijastima u košarkaškim malim bosanskim sredinama, pogledajte konkurenciju u kojoj je nekadašnji evropski prvak jedva izborio  plejof u Federaciji Bosne i Hercegovine, i sastav polufinalne grupe evropskih giganata prije 37 godina, koje je Bosna nadvisila svojom maestralnom igrom.

Ni po čemu nije uporedivo. Nažalost, to zlatno doba poodavno je prohujalo i danas je samo lijepa uspomena u sjećanju onih koji se tim vremenom s radošću ponose. Posljednjih godina Bosna je strmoglavo posrtala i pala na veoma niske grane. Čak joj je prijetilo i gašenje. Na sreću, to se nije dogodilo, i sad entuzijasti ponovo kreću u ofanzivu da pokušaju spasiti što se još spasiti može.

Jedan od onih koji se, kao vršilac funkcije direktora kluba, hrabro latio tog posla je bivši reprezentativac Bosne i Hercegovine Damir Krupalija. Zanimljivo je da je u karijeri dugoj dvije decenije, koju je gradio u Sjedinjenim Američkim Državama, Francuskoj, Poljskoj, Španiji, Kipru… za Bosnu odigrao tek tri utakmice. Svejedno, Bosna mu je uvijek kao vatra tinjala duboko u srcu, pa nije mogao nijemo da gleda njeno propadanje. Mada svjestan teške situacije stao je na čelo Kluba sa željom da sa članovima novog Upravnog odbora postavi zdrave temelje na kojima bi se u dogledno vrijeme mogla graditi preporođena Bosna.

”Stanje jeste i žalosno i ponižavajuće”, kaže Krupalija. “Ali, koliko god situacija bila teška, još ima ljudi kojima Bosna nešto znači i zato smo dužni da uradimo sve što je do nas kako bi spriječili ono najgore. Naš prvi zadatak je – stabilizovati klub finansijski i kadrovski. Drugi je – povratak u elitni rang u Bosni i Hercegovini. Tek nakon toga možemo planirati dugoročne ciljeve. Ja sam uvjeren da ćemo uspjeti. Jer, Bosna nije samo slavan košarkaški klub, Bosna je naše javno dobro!”

Mladi direktor, koji je studij menandžmenta završio u SAD, a funkciju u Bosni obavlja volonterski, nada se da se na potpuni preporod kluba neće predugo čekati. Vršnjak je Bosnine evropske titule (rođen je 13. juna 1979.). Sretan bi bio da svoj četerdeseti rođendan proslavi s Bosnom u nekom od evropskih takmičenja. Bar na regionalnom nivou.

Za istoriju:

Bosna-Emerson Vareze 96-93 (45-43)

 Grenobl, 5.4.1979. Sudije: Dejvid Tarner (Engleska) i Peter van der Vilige (Holandija). Gledalaca: 12.000. Pet penala: Benaček (29), Kararija (24), Gvalko (35), Đergati (40) i Osola (40). Šut za 2 poena: Bosna 35/65, Emerson 37/70. Slobodna bacanja: Bosna 26/31, Emerson 19/22.

 BOSNA: Sabit Hadžić, Mirza  Delibašić 30, Boško Bosiočić 2, Žarko Varajić 45, Ratko Radovanović 10 – startna petorka – Ante Đogić 3, Predrag Benaček 6, Svetislav Pešić. Trener: Bogdan Tanjević.

EMERSON: Aldo Osola, Čarli Jelverton 27, Mauricio Gvalco 16, Bob Mors 30, Enio Kararija – startni kvintet – Đuzepe Đergati 7, Fabio Kolombo 2, Marko Delaka, Dino Menegin 10, Rikardo Kaneva. Trener: Dodo Ruskoni.

Branko Tomić / kosmagazin.com

Leave a Reply