Petar Naumovski, jedan je od igrača koji obilježio evropsku košarku. U intervjuu za portal BHbasket govorio je o svojoj karijeri, koja krenula iz Rabotničkog.
Kako je došlo do Vašeg odlaska u Split?
Sezone od 1987. do 1989. godine igrao sam za Rabotnički. Tada smo igrali Prvu B ligu i pružao sam odlične partije. Izborili smo učešće u jednu od četvrtfinalnih grupa kupa Jugoslavije koja se igrala u Baru. Pored nas su bili Mornar, Zvezda i ne mogu da se sjetim četvrte ekipe, možda je bila Šibenka. Odigrao sam tri odlične utakmice, sve tri smo dobili. Bio sam izabran za najboljeg igrača turnira. Plasirali smo se na F4 u Rijeci, gdje su bili još i Cibona, Partizan i Jugoplastika. Tada su me svi primjetili i bukvalno sve ekipe su bile zainteresovane za mene. U martu mjesecu 1988. godine iznenada je stigao poziv za vojsku, klub nije uspio da to odloži. Morao sam da odem u vojsku. Dok sam služio vojni rok, ljudi iz Jugoplastike, su me stalno zvali. Pitali su da li je sve ok, treba li mi nešto. Tako je počela komunikacija i bliskost sa ljudima koji su vodili tada ovaj čuveni klub.
Niste puno prilike dobijali u Jugoplastici. Kada gledate sa ove distance, da li ste trebali dobiti značajnu minutažu posebno u sezoni 90/91?
Kada su me zvali da budem njihov gost nakon osvojene prve evropske titule, moje pitanje je bilo: “Šta ću vam ja, kada na toj poziciji imate Sretenovića i Pavićevića”,oni su mi rekli da Sreto se česće ozljeđuje, a da Luka nije plejmejker. Nisam mogao da odbijem taj izazov.
Pošto sam dolazio iz malog kluba i pogotovo posle vojske, Božo mi je rekao da moram da se adaptiran, i da će sljedeća sezona biti moja. Trenirao sam i nakon treninga i bio posvećen tome. Kada je Božo otišao, rekao je ljudima iz kluba da Luka treba da ide u vojsku,ja da budem prvi plejmejker a Sreto drugi. Međutim novi trener Pavličević, je htio je svu trojicu i tako da opet nije bilo minuta za mene. Svakako mislim da sam trebao dobiti, i ubjeđen sam da su tako mislili i dosta ljudi iz Uprave kluba. Zato kada se završila sezona, odmah sam se vratio u Rabotnički. Nisam više mogao da slušam iste priče, da kao sada ćeš da igraš i slično. Pored toga što sam imao ugovor na još dvije godine.
Koliko Vam je značio period u Splitu za karijeru?
Itekako, dvogodišnji period u Jugoplastici za mene je puno značio. Zato što sam trenirao sa najboljim igračima. Pogotovo što su nas prvu godinu trenirali najbolji treneri. Pored Maljkovića, tu je bio pokojni profesor Aca Nikolić, i imalo je dosta se naučiti
Vraćate se u Rabotnički, bili ste jedan od najboljih igrača lige. Odlazite u Efes, turska liga je bila je nepoznanica?
Da,vratio sam se kući i eksplodirao sam tu sezonu, zato što sam bio željan igre i dokazivanja. Kada je došao poziv od Efesa, ja nisam odmah htio da odem. Zato što sam imao dobar ugovor sa Rabotničkim. Međutim raspala se i YUBA liga, pa klub mi je rekao da ne mogu ispoštovati moj ugovor za igranje u makedonskoj ligi. Tako sam morao da produžim dalje. Nisam htio za Tursku zato što godinu dana prije toga sa Jugoplastikom smo igrali u Istanbulu. Nismo baš imali neka lijepa sjecanja. Međutim otišao sam da vidim šta i kako. Oni su znali moja tadašnja razmišljanja za Tursku. Pobrinuli su se da mi sve to promjene. Jedini klub koji me iz inozemstva zvao je bio Efes. Nisam mogao puno da biram u koje ću prvenstvo i zemlju da igram.
Efes na čelu sa Vama osvaja Kup Koraća 1996. godine, da li je to bila prekretnica za tursku košarku?
Košarka u Turskoj tada je bila daleko, daleko iza fudbala, a totalno nepoznata za Evropu.Niko ne zna kako smo već prve godine igrali u finalu Kupa Saporte sa tada jakim Arisom. Tu se već se nazirao uspon turske košarke i njihovih igrača. Tačno je da prava eksplozija je došla sa osvajanjem Kupa Radivoja Koraća. Trijumf u finalu protiv Tanjevićevog Milana. To je uopšte bio prvi evropski trofej u historiji turskih ekipnih sportova. Naravno da zbog toga smo postali heroji u Turskoj.
Klub je povukao vašu sedmicu, šta za Vas to znači? Da li Efes osjećate kao svoju kuću?
Povlačenje moga dresa je nešto što svaki sportista želi i sanja. Zato što to je ogromno priznanje svega toga sto sam uradio. Ne samo kao igrač, nego i kao čovjek. Naravno da osjećam taj klub kao svoj dom. Međutim nikada nije došao poziv za neku saradnju. Skoro svaki fan Efesa pa i svi ostali me pitaju zašto ne dođem u klub. Pomognem sa mojim iskustvom, znanjem i poznanstva širom Evrope.
Igrali ste i u Italiji u dva navrata za Benneton, potom Sienu i Olimpiju. Po čemu pamtite boravak u Italiji, gdje Vam je bilo najbolje?
Igrao sam u četiri kluba ali vremenski kao za tri. Imao sam odlične momente i dosta uspjeha. Po prvi put u historiji kluba osvojili smo evropske trofeje sa Benettonom i sa Sienom. Pogotovo meni je osvajanje prve titule Benettona doprinijelo da pređem tu granicu od nepoznatog igrača, u vrhunskog evropskog igrača. Moje samopouzdanje i osjećaj da mogu svakoga da pobjedim, To sam stvarno osjećao u meni i van parketa. Tu mi je puno pomogao moj tadašnji trener u Benetton Mike D’Antoni. Tako da Treviso za mene je bilo pravo mjesto i pravi izbor nakon Efesa.
Treniralo Vas je mnogo trenera, koga bi izdvojili?
Pored D’Antonija koji mi je pomogao da napravim taj iskorak. Tu svakako su profesor Nikolić kao i Maljković. Isto tako izuzetno mišljenje imam i za Zareta Markovskog. Kome jedina mana mu je što ne dolazi iz Srbije, uz osmijeh kaže Naumovski.
Bili ste najbolji strijelac Eurolige, u čemu je tajna?
Naporan svakodnevni rad i upornost. Naglasio bih i kontinuirano samopouzdanje, drugi recept ne postoji!
Osvojili ste mnogo trofeja. Prvak Evrope, Saporta kup, Kup Radivoja Koraća, titule u prvenstvima, da li bi neki od njih izdvojili?
Bilo ih je dosta, međutim izdvojio bih dva, sa Benettonom sa Efesom. Prvi je promjenio puno toga za mene lično, a drugi je potvrdio sve to!
Igrali ste i za MZT na zalasku karijere. Čiji ste simpatizer Rabotničkog ili MZT-a?
Prvobitna ideja je bila da sa mojim kontaktima pomognem MZT-u da igra u ABA liga. Onda su me zamolili i igrački da probam to da uradim. Međutim i nakon dosta truda na treninzima, povrede nisu dozvoljavale. Klubovi su vođeni sa strane opštine znači političari. Tako da ne mogu da zauzmem iskreni stav za koga sam. Apsolutno fenomenalne uslove za rad i napredak ima MZT.
Bili ste u Vladi Makedonije, predsjednik Saveza. Koliko država iz vašeg iskustva shvata značaj i pomaže sportu?
Nisam bio nikada u Vladi. Bio sam poslanik u Skupštini Makedonije i to vrlo kratko. Kada sam vidio da tamo nikoga nije interesovao sport. Uvjerio sam se da to nije mjesto za mene. Do prije godinu dana sam bio jedan mandat Predsjednik košarkarške federacije Makedonije. Mogu reći da se u moje vrijeme promjenilo dosta toga oko zakona za finansiranje u sportu. Za taj jedan lično sam ja lobirao. To je bio zakon gdje novac-procenat od kladionica su išla u snimanje raznih filmova,to smo promjenili. Sada taj novac ide svim sportskim federacijama. Drugi zakon je da 10% od dobiti u kompaniji, možeš dati sportu umjesto državi. Svakako da kompanija daje poreskoj upravi. Do tada država je bukvalno nula davala klubovima i federacijama.
Koliko pratite danas regionalnu i evropsku košarku. Vidite li nekog novog Naumovskog, koji bez problema može ubaciti 40 poena?
Iskreno, pratim Euroligu i derbi utakmice u ABA ligi. Tu ne mogu da vidim takvih igrača nažalost. Zato što klubovi su se osvrnuli na rezultate odmah. Nema puno prostora za mlade talentovane igrače. Ovo pogotovo mislim na timove iz regiona. Nadam se da će uvijek biti dobrih igrača. Da će neki od njih iskoristiti priliku da pređu tu famoznu granicu na dobrog i malo više dobrog igrača. Onaj koji je do tamo stigao, dobro zna šta mislim. Oni koji su prošli taj test, vjerujem da su saglasni sa tim.
N. Salaharević
