U nedjelju 8. decembra navršit će se punih 18 godina od kada je zauvijek prestalo kucati srce najboljeg košarkaša i sportiste Bosne i Hercegovine Mirze Delibašića – Kinđeta. Iz Tuzle će na Kinđetovo vječno počivalište krenuti prijatlji i drugari iz djetinjstva.

Portal BHbasket kontinuirano kroz cijelu godinu podsjeća na lik i djelo velikog Mirze. Fakultet za Tjelesni odgoj i sport Univerziteta u Tuzli će 9. januara obilježiti Mirzin rođendan.

Koliko je važno njegovati uspomene na velikane govori i tekst tuzlanskog novinara Edina Skokića. Prenosimo ono što je obljavljeno na njegovom e-blogu.

Školski zadatak

U nedjelju će biti punih 18 godina od kada sa nama nije Mirza Delibašić – Kinđe. Zauvijek nas je napustio 8. decembra 2001. godine…

Lani, na njegov rođendan 9. januara, Fakultet za tjelesni odgoj i sport postavio je fotografije Kinđeta u zgradi DTV „Partizan“. Prije nego sam izvještavao o tome pričao sam sa dekanom Vlatkom Šeparevićem. Reče mi kako svakodnevno tim stepeništem prolazi na stotine djece i roditelja, studenata, običnih građana…

Zamišljeno je da ih fotografija Kinđeta u duelu sa Prajom (Draženom Dalipagićem) svakodnevno podsjeća na čarobljaka pod koševima…

I… Nikad do prije nekih 10-ak dana sa svojim sinovima, koji treniraju košarku, nisam pričao o Kinđetu. Onda je došao Dino sa školskim zadatkom. Trebao je napisati nešto u vezi Olimpijade, odnosno, koliko sam ja skontao, o nekom olimpijcu.

Bez dvoumljenja sam rekao – Kinđe. Piši.

Uzeo je olovku i pisao: Rođen je u Tuzli, bio je prvak Evrope, osvojio je zlato na Olimpijskim igrama u Moskvi, jedna ulica u Tuzli nosi njegovo ime i prezime… Zapisao i odnio u školu. Nisam ga pitao da li ga je učiteljica išta pitala o tome.

Prije dva dana vraćamo se sa treninga… Imaju od ove sezone jedan trening u „Partizanu“. Prolazimo pored fotografije, a Dino će kao iz topa: Ovo je Mirza Delibašić. Rođen je u Tuzli. Osvojio je olimpijsku medalju. Jedna ulica u Tuzli nosi njegovo ime i prezime…

Stadoh. Ne vjerujem. Dino: „Sad ćemo proći pored te ulice…“

Gleda u mene, a onda se u razgovor uključuje Emir, mlađi sin s pitanjem: „Kako to da je Mirza umro, a da ovaj s brkovima još igra u Partizanu“. Mislio je na Praju Dalipagića.

„Ma ne igra u Partizanu, davno prestao“. Ubjeđujem ga. „Igra, igra, vidio sam ga…“

Dobro, velim, a on uzvrati meni: „Ko je bolji igrač Mirza ili LeBron James“. Rekoh: „Mirza“.

Gleda u mene, pa odmah nastavi: „A je li bolji od Curryja?“

Odgovorih mu: „Od njega je bolji Dražen Petrović“. „Nije tačno! LeBron i Curry su najbolji“ i sjede u auto.

I razmišljam dva dana kako je samo malo potrebno u obrazovnim programima uvrstiti istinske vrijednosti da bi mlađi naraštaji nešto znali o njima. Benigna dječija zadaća meni je otvorila oči i učinila me na trenutak ponosnim što moj sin zna bar nešto o Kinđetu.

Stoga, poslije svega, inicijativa Fakulteta za tjelesni odgoj i sport pokazala se opravdanom. Uspjelo se u tome da mlađi znaju ko je na fotografiji iako ga nikad prije očima nisu vidjeli.

Mirza, hvala ti!

Komentariši