Optužbe: "Bandiću, priznajte da ste s Miškom ‘ukrali’ Ciboni Europu i Zvezdi prodali Cibonino mjesto u Euroligi!"

Nedavno smo svjedočili još jednoj tužnoj jeseni hrvatske košarke kojom su dominirala dva poraza hrvatske reprezentacije u kvalifikacijskim utakmicama za nastup na Svjetskom prvenstvu 2019. godine. Malo bolje obavješteni košarkaški pratitelji očekivali su loše ishode nacionalne momčadi u prve dvije utakmice kvalifikacija unatoč pokušajima da se stvori optimistična slika u medijima. Na žalost, ni prilično popunjeni Košarkaški dom Dražena Petrovića u utakmici protiv Italije nije mogao pomoći reprezentativcima na parketu da ostvare prvu pobjedu u kvalifikacijama, piše dnevno.ba. Iza jesenske agonije hrvatske reprezentativne košarke (Europsko prvenstvo i kvalifikacijske utakmice) potiho prolazi i nova, zapravo beskrajna i beznadna agonija KK Cibone. Po tko zna koji put i ovosezonski su rezultati u ABA regionalnoj ligi te hrvatskom prvenstvu pokazali da je izbor igrača i trenera (Slobodan Subotić) za ovu sezonu unutar Ciboninih datosti bio neuspješan, što je rezultiralo smjenom Subotića i dolaskom novog trenera Ante Nazora. U vrlo malo slučajeva Cibona je u posljednjih desetak godina iz prvog ljetnog pokušaja uspjela izabrati igrače i trenera koji su izdržali u klubu do kraja sezone. Mnogi svjesni Ciboninog stanja će reći da Cibona nije u stanju birati nego uzimati ponuđeno s obzirom na tešku financijsku situaciju u koju je klub doveden prihvaćanjem predstečajne nagodbe, pa je u ovo poststečajno doba Grad Zagreb glavni vjerovnik i financijer tekućih aktivnosti kluba. Grad Zagreb u liku Milana Bandića drži već nekoliko godina omču oko vrata nekadašnjem simbolu i ponosu grada i demagoški uživa u ponosu što Grad, eto, čini za opstojnost kluba, a u stvari drži klub u dužničkom ropstvu kako bi pojedinci (Milan Bandić) mogli koristiti klub za ostvarivanje osobnog probitka. Pokušaj uspješnog gospodarstvenika te tvorca i vlasnika KK Cedevita, Emila Tedeschija, da 2010. godine uđe u Cibonu, na žalost, nije uspio zbog opstrukcije Grada i Milana Bandića jer očito je da su igre oko kluba i njegove imovine bile i jesu puno bitnije nego košarka i sportski uspjesi kluba. Sramotna procjena imovine kluba (dvorane i poslovnih prostora) na cca 40 milijuna kuna, u postupku predstečajne nagodbe kluba u kojem je Grad najveći vjerovnik, govori najviše o tome koliko je Gradu Zagrebu (Milanu Bandiću) stalo do Cibone i košarke. Dugogodišnji politički blefer je, na žalost, i u Ciboninom slučaju populistički zamazao oči javnosti da bi ostvario nadzor nad klubom i njegovom imovinom. Procjena imovine kluba na iznos od 43 milijuna (amortizirana vrijednost objekta) je 15 puta manje vrijedna od iznosa troška gradnje zagrebačke Arene (650 milijuna kuna) ili 37 puta manja od ukupnog troška gradnje Arene koja će nakon 28-osmogodišnjeg otplatnog razdoblja koštati građane Zagreba blizu 1,6 milijardi kuna. Sa zavišću se prisjećamo kako je postupio grad Madrid kada su dugovi madridskog nogometnog ponosa Reala dosegli iznos veći od 300 milijuna eura. Madrid je Realu ustupio dio zemljišta kako bi klub mogao izgraditi šoping centar u Madridu preko kojeg je zaradio u idući 10 godina više od 500 milijuna eura te je uspio otplatiti većinu svojih dugova. Gradske vlasti Madrida učinile su sve što je trebalo da osove na noge financijski posrnuli klub, nitko se nije stavio ispred tradicije i simbolike i značaja slavnog sportskog diva. U Zagrebu se velikanima pomaže na sasvim poseban, bandićevski način, pa eto već godinama uživamo u plodovima osobite ekonomije, samoživosti i narcizma našeg gradonačelnika koji je uspio zasjeniti i europsku i svjetsku košarkašku ikonu kao što je Cibona. Dug i dubioze koje su stvorene u klubu u posljednjih desetak i više godina zapravo su mali u apsolutnim iznosima (15 do 20milijuna eura), pa da je bilo poštenih namjera Bandića i gradske vlasti da se Cibona spasi, ne samo u egzistencijalnom nego i sportskom smislu, sigurno se mogao pronaći način da imovina kluba ne bude ugrožena, te da klub nastavi sa svojom sportskom aktivnošću. Sigurni smo da bi se uspješnim sportskim i poslovnim projektom Cibona mogla vratiti na stare staze košarkaške slave i u dogledno vrijeme vratiti svoje dugove. Upravo epska pobjeda Cibone i hrvatske košarke (finale Cibona- Cedevita) na Final Fouru ABA lige u Beogradu 2014. godine kad je Cibona prvi i jedini put osvojila regionalnu ligu, činila se idealnim novim trenutkom Cibonina povratka na europsku košarkašku scenu s novom hrvatskom zvijezdom u usponu Darijom Šarićem. Međutim, košarkaška euforija koja je ponovno zahvatila Zagreb nije iskorištena za novi europski iskorak Cibone, jer u lipnju 2014. godine Cibonin Grinch (Milan Bandić) krade klubu i navijačima Euroligu (poznavajući Bandića bliža je istini prodaja prava nastupa Crvenoj Zvezdi u Euroligi 2014/15) objavom da Grad Zagreb neće sudjelovati u bacanju 1,5 milijuna eura za Ciboninu šetnju Europom!? Umjesto toga klub i Grad će se posvetiti saniranju stanja koje prijeti bankrotom, a košarkaška igra i klub će biti u drugom planu! Sve to u trenutku kad Cibona i hrvatska košarka slavi jedan od najvećih klupskih uspjeha na regionalnoj sceni od nastanka hrvatske države usred Beograda i kandidira se za organizaciju jedne skupine Europskog prvenstva u košarci u Zagrebu 2015. godine! Jad zamorio i navijače Nažalost, sve se to događalo u vrijeme Milanovićeve vladavine Hrvatskom, a on je nebrojeno puta dokazao nesklonost hrvatskom sportu i odanost svojoj taštini, jer se tu radilo o uspjehu kluba (Cibone) u kojem dominantan utjecaj ima njegov nekadašnji stranački drug, a tada politički i svakojaki drugi neprijatelj Milan Bandić. Državna politika nije se htjela umiješati čime bi zaštitila i interes košarkaškog sporta i ponos Cibone, njenih navijača i građana Hrvatske nakon trijumfa u Beogradu i osiguranja natjecanja Cibone u Euro ligi za slijedeću natjecateljsku sezonu. Nevjerojatno mlaka reakcija hrvatske košarkaške javnosti na demagoško objašnjenje gradonačelnika Bandića da on brine o Ciboninom opstanku kad odustaje od Ciboninog nastupa u Euro ligi, posljedica je zamora velike većine ljubitelja košarke stanjem i rezultatima hrvatske košarke u posljednjih 20 godina. Od bolesti korupcije, klijentelizma i sukoba interesa što su zavladali našim društvom nije ostala imuna niti košarka, jer unutar košarkaške organizacije struja Danka Radića na čelu koje su bili Boris Jakimenko i Vlado Vanjak, koja je vladala najvećim razdobljem hrvatske košarkaške organizacije u ovom mileniju, bila je upravo sinonim za takve devijantne pojave. “Zločinački pothvat” Smisao čitave košarkaške organizacije bila je orijentacija na visoke igrače koji su se na tržištu lako plasirali i uz minimalno košarkaško znanje (Šundov), jer potražnja za visokim igračima je bila veća od njihovog biološkog udjela u populaciji. Tako su se i oni skromnog košarkaškog znanja sasvim solidno prodavali na tržištu, a svi uključeni u tu rabotu (klubovi, menadžeri, treneri, košarkaški djelatnici, instruktori, novinari) ostvarivali zaradu. I tako je udruženi zajednički zločinački košarkaški poduhvat uništio hrvatsku košarku (bekove), jer se gubio interes nižih igrača za košarkom zbog organizacije igre u kojoj su bili preferirani visoki igrači, iako po prirodi igre nositelji košarkaške igre su upravo igrači nižeg rasta na vanjskim pozicijama. Zatvorenost naših društvenih, obrazovnih, znanstvenih, sportskih organizacija pod krinkom birokratizirane institucionaliziranosti, koja štiti interesnoorganizirane pojedince, osigurava dobro tlo za nastanak ovakvih društvenih odnosa u kojima interes pojedinaca nadilazi interes pojedinih sportova, saveza i udruga. Upravo je i zato pala naklonost javnosti spram košarke, pa je Milan Bandić u slučaju Cibone, uz vrlo blagi otpor javnosti i bez potrebe bilo kakve transparentnosti, zajedno sa svojim produženim rukama Ivicom Lovrićem i direktorom Cibone Čavlovićem provodio scenarij Cibonine sportske eutanazije. Ubiti klub sportski i natjecateljski, misli si Bandić, manje je bolno nego mogući bankrot i egzistencijalni nestanak kluba. Milan Bandić je pričama o dugogodišnjim dugovima Cibone s kojima on nema veze (iako je Grad svo to vrijeme imenovao glavne čelnike kluba i prihvaćao godišnje završne račune!) pacifizirao javnost i počeo iskorištavati Cibonin brand za potrebe svog marketinškog bildanja u liku spasitelja kluba, pa on uspijeva odustajanje Cibone od Eurolige prikazati kao minornu činjenicu, jer u prvom planu je eto njegova misija spašavanja kluba od bankrota, a ne preuzimanje imovine i branda kluba što je u stvarnosti bila osnovna misija gradonačelnika. Tko je sve radio s Miškom? Teška ekonomska kriza uništila je sponzore sportskih klubova, pa je njihova ovisnost o sredstvima Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport postala krucijalna za opstanak zagrebačkih sportskih perjanica koje su na taj način postali marketinški mediji Milana Bandića kao da on troši svoj novac za njihovo financiranje, a ne novac građana Zagreba! Tako su klubovi postali svojevrsni zarobljenici interesnih igara vladajućih struktura u Gradu (najduži mandat u tome ima Milan Bandić), koji pak putem troškova klubova izvlače novac građana grada Zagreba, a građanima se cijela ta operacija prikazuje kao dobročinstvo i briga za sport svemoćnog gradonačelnika! Nevjerojatni iznosi kojima Grad Zagreb financira škole nogometa u Dinamu od koje Grad, dakako, ne ubire vrhnje pri transferu tih mladih igrača u inozemne klubove nego privatne agencije i menadžeri, dovodi u pitanju opravdanost gradskih ulaganja u razvoj sporta i odgoja mladih kao društveno korisne aktivnosti ako je glavni smisao tog ulaganja ubiranje profita od prodaje mladih igrača putem menadžera i privatnih agencija za prodaju igrača. Trošak je u ovome slučaju gradski (svih nas) a korist najvećim dijelom privatna (menadžeri, privatne agencije, igrači pojedinci, političari). Ovisnost tolikog broja klubova i pojedinaca o gradskom proračunu stvara široku bazu za izbornu glasačku mašineriju, a održavanje takve strukture postaje sam sebi ciljem u kojem je sport medij za ostvarivanje tog interesa. Kako je vrhunski sport postao privilegija bogatih, a mi u njemu sudjelujemo trgovačkom djelatnošću prodaje najboljih pojedinaca, a ne ostvarenim uspjesima zagrebačkih klubova, Dinamovo proljeće u Europi ili Cibonina Euro liga, ostat će, na žalost, samo snovi provincijalnih vladara Zagreba i zagrebačkog sporta. U slučaju Ciboninog predstečajnog postupka čudno je da nitko, od Hrvatskog košarkaškog saveza, ministarstva sporta, HOO-a…, nije stao u zaštitu interesa Cibone i sporta općenito jer je očito da su sve društvene instance sudjelovale u stvaranju imovine, branda i povijesti ovog kluba koji je ovim činom za siću predan na upravljanje Milanu Bandiću i kumovima! Držeći klub u ovisnosti o gradskom proračunu, stopiranjem ulaska investitora u klub, Cibona je osuđena na dugogodišnju predstečajnu nagodbenu agoniju bez ikakve nade za sportskom reinkarnacijom jer u ovom slučaju, iako je riječ o košarkaškom klubu, košarka nije na prvom mjestu! Stoga je opravdana sumnja da je Cibona svoje pravo nastupa u Euro ligi 2014/15 nije predala Crvenoj zvezdi nego ga je prodala, jer pravo nastupa u Euro ligi nosi i beneficije koje nisu zanemarive i imaju tržišnu vrijednost! Naročito svjestan toga je bio i glavni Cibonin menadžer Miško Ražnatović iz košarkaške agencije Beobasket iz Beograda, koji je menadžer većini hrvatskih košarkaških zvijezda, čime ima i imao je utjecaj na usmjeravanje razvoja košarkaškog sporta u Hrvatskoj preko klubova (trenera, direktora), saveza (direktora, instruktora, trenera) koji su zajedno doveli hrvatsku košarku tu gdje je! Ravno do dna! Stoga su Bandićeve priče o prepuštanju prava nastupa Cibone u Euroligi dječje bajke. Nešto što ima tržišnu vrijednost se ne prepušta nego prodaje! Tko je u tome omastio brke zaključite sami, jer na žalost kod nas ne postoji pravo građana na uvid u transparento trošenje proračunskog novca. Dugogodišnje izostajanje Cibone iz euroligaškog natjecanja i izostanak isplata preuzetih obveza po igračkim ugovorima devalviralo je u košarkaškim krugovima nekadašnji sportski i marketinški značaj kluba. Cibona je danas u razini nekadašnjih europskih prvaka koji su samo nekadašnja povijest ove igre kao što su ASK-Riga ili Kinder-Bologna jer u današnje vrijeme ne participiraju u euroligaškom natjecanju. Iako je Cibona jedan od klubova osnivača modernog formata Euro lige s kraja devedesetih godina, ne može više ni primirisati na europske parkete gdje je dva desetljeća bila konstanta, a upravo ta konstantnost čini klubove velikima kao što su na primjer Real, Barcelona, CSKA, Maccabi, Olympiakos, Panathinaikos, Žalgiris, Fenerbahče. U Bandićgradu nam zato ne preostaje drugo nego živjeti od sjećanja zapisana u kolektivnoj memoriji o nekad velikom klubu slavne prošlosti koji je obilježio 1980-e godine hrvatske prijestolnice. Autor: Krešimir Turčin / 7Dnevno