Za početak nam se predstavite i recite koju funkciju obavljate u košarci i u kojem ste klubu trenutno?
– Rođen sam 20. augusta 1992. godine u Sarajevu. Studiram na Fakultetu Političkih nauka. U košarci sam, da tako kažem od malih nogu, koju sam u sedmoj godini počeo igrati u košarkaškom klubu Impuls sa Ilidže. Zatim sam nastupao za Sampi, Ilidžu i Igman. Odigrao sam četiri sezone kantonalne lige, nastupajući za selekcije Impulsa, te kadetsku i juniorsku sezonu u košarkaškom klubu Igman. U svojoj igračkoj karijeri odigrao sam i tadašnju ligu “Bolji balkan“ koja se igrala na teritoriju čitave BiH. Moj prvi klub za koji sam emotivno vezan je košarkaški klub Impuls.
Od kada ste u košarci, kako ste zadovoljni dosadašnjim svojim dijelom karijere i kako ste zadovoljni selekcijama koje trenirate?
– Trenerskim poslom se bavim već osam godina, do prošle sezone obavljao sam dužnost pomoćnog trenera u seniorskoj ekipi košarkaškog kluba „Igman“, da bi prošle godine preuzeo juniorsku ekipu košarkaškog kluba „Igman“ i vodio je u kantonalnoj ligi. Ove godine samo nastavio da vodim ekipu i pravim tim za naredne godine. U sportu sam jako dugo, već je 15 godina od kada sam u sportu i to je od početka bila košarka.Ova juniorska ekipa je u pogonu nepunih šest mjeseci i napredak je vidljiv, bićemo spremni za narednu takmičarsku sezonu, ono što je najvažnije momci treniraju iz treninga u treninga sve jače, ozbiljno pristupaju svakom zadatku i imamo jedno porodično-timsko poštovanje.Naravno kako se kaže trener nije samo, on ima svoju ekipu u koju vjeruje i zajedno postižu rezultate isto što i ja imam svoju ekipu sa kojom vjerujem da ću postizati dobre rezultate.Važno je istaći da smo za ovo kratko vrijeme odigrali oko tridesetak utakmica.Što se same karijere trenera tiče, ovo je samo početak i poprilično sam zadovoljan kako sve ide, zanat učim putem Američki koledža, gdje pratim razna predavanja te dobijam redovno materijal o nešto poznatijih trenera u Sjedinjenim Američkim državama. Znanje usavršavam i putem europskih trenerskih seminara. Maksimalno sam se posvetio svome poslu i iz dana u dan napredujem.
Velika je nebriga države prema klubovima , kako vi uspjevate spojiti kraj sa krajem?
– Kao što znate, trenutno stanje u državi je katastrofalno, kada adekvatno nisu nagrađene reprezentativne selekcije kako da očekujete da klubovi budu nagrađeni, što se nas tiče imamo minimalnu pomoć i uspijevamo da izvršimo zacrtano.Da bi se stvari popravile bitno je usvajanje i donošenje a poslije svega i primjena zakona o sportu koji mora da uredi mnoge stvari. Najvažniji amandman je definisanje i obaveza klubova prema omladinskim selekcijama, gdje treba da je veća briga i odgovornost, kako bi se djeca sklonila sa ulica i kako bi im se pružila šansa da napreduju. Na kraju krajeva cilj nas trenera je da naučimo djecu da budu što bolji ljudi, a kada postanu igrači to je samo jedno malo priznanje za trenera.
Djecu su na ulici, u kafanama, na telefonima, mali je broj djece koje danas interesuje sport i koje treniraju, kako vratiti djecu sportu i kako ih privući da treniraju ?
– Moramo se upitati šta je alternativa toj djeci, imaju li gdje da treniraju, sigurno da bi dolazili da treniraju da imaju gdje, ima par klubova od kojih su Spars, Bosna i Koš koji stvarno rade na omladinskom pogonu, a šta je sa ostalim. Prije svega morate omogućiti djeci uslove za treniranje, prilagoditi članarinu i obezbjediti im odigravanje utakmica, bilo da se radi o konstantnim prijateljskim utakmicama ili redovnim takmičarskim utakmicama. Potrebno je samo malo volje, truda i želje da se nešto napravi, kada samo pokušate da pravite jednu pozitivnu priču, brzo i lahko se to prepozna, počne da se prepričava i djeca dolaze, ali najvažnije od svega da konstantno pružate nove uslove.
Šta Vas motiviše, ko vam je uzor?
Želja je da nešto uradim, da pomognem našoj djeci, da im omogućim uslove da treniraju i da na kraju krajeva dolaze do pobjede, kada pogledamo šta se dešava sa našom košarkom jasno nam je da ovo ne vodi ničemu. Naši zlatni kadeti su ostali ne nagrađeni za ono što su uradili, a uradili su jako puno i zadužili kompletnu državu. Moj trenerski uzor je Duško Vujošević, nekadašnji trener Partizana, a sada Limogesa. Od klubova pratim Bosnu i Partizan.
Kakvi su Vam planovi za budućnost?
Cilj je nekada u budućnosti voditi seniorsku ekipu u našim ligama, jer smatram da imam dovoljno znanja. Već duži niz godina radio kao pomoćni trener u košarkaškim klubovima. Također, pokušavaću se izboriti da odem na specijalizaciju u Sjedinjene Američke Države, kako bi usavršio znanje i imao veće šanse da preuzmem neku prvoligašku ekipu. U nekoj skorijoj budućnosti sigurno da mi je u planu odlazak na razne kampove seminare od Crne Gore,Srbije pa vjerovatno i Turske.
O rezultatima u ovoj sezoni?
– Na nedavno odigranom turniru Basket cup, zajedno sa svojom ekipom osvojimo sam četvrto mjesto od ukupno osam, koliko je bilo prijavljenih ekipa u ovoj kategoriji. Za vrijeme turnira dobili smo Ljutomera iz Slovenije i Igmana iz Istočne Ilidže, a izgubili u polufinalu od Čelika iz Zenice i u susretu za treće mjesto od Realway iz Sarajeva, važno napomenuti da je ovo prvi zvanični turnir za moju ekipu i da su odradili kako treba.
Za kraj nam recite po ovim teškim vremenima da li vjerujete da će te i za pet, deset godina biti u košarci?
– Sigurno da ću biti, e sad gdje to ne znam, možda put odvede i u inostranstvo, ali vjerujem da ću biti i dalje pokušavati sve koliko je u mojoj moći da stvaram nešto i pokušam novim generacijama da omogućim bolje uslove za treniranje i za odigravanje takmičarskih utakmica.Veliki sam borac, ne odustajem lahko, kada imam problema i kada ima problema ja radim naporno da bi sve stigao i sredio koliko mogu bez nekog povlačenja ili odustajanja. Zarada kod nas je mizerna skoro nikakava, ali ovo treba voliti.Svaki posao koji voliš nije teško raditi. Za kraj zahvalio bi se svom staff timu, svojim pomocnicma, svojim menadžerima na radu u ovoj sezoni i dobroj suradnji i u budćnosti, tek smo počeli sa radom i pred nama je jako puno posla.
A.D.S.
