Ovaj komentar posvećujem sadašnjoj generaciji košarkaša KK Bosna, ali neću pisati o njima, već o onima koji su klub doveli u situaciju totalnog haosa. Ova generacija igrača Bosne će svakako ostati zlatnim slovima upisana u istoriju kluba, ne po rezultatima, vjerovatno ih i neće biti u monografijama koje se budu izdavale za 20 godina, ali bit će upisana u srca svih pravih navijača Bosne, ali i nas koji to nismo. Način na koji su mladenački buntovno i prkosno stali u odbranu voljenog kluba od vlastite uprave, zaista je za svaki respekt.
I zato, kapa do poda momci!
A sada malo o onima koji su sve ovo i “zakuhali”. Imena neću spominjati, jer ne poznajem te ljude koji su vodili Bosnu, ali poznajem ono što su u Bosni radili, jer u sportu je teško sakriti nerad, parket i teren sve pokažu. Oni će se prepoznati, a i svi koji to trebaju znati, prvenstveno navijači i mediji u Sarajevu, dobro su upoznati o kome se radi. Ovdje pitam zašto šute kada treba identifikovati prave krivce? Vjerovatno zato što su ti “likovi” sada “face”, pa im se nije dobro zamjeriti, ili su sa parama, pa opet nije najpametnije biti kontra njih. Ali, to je i pitanje našeg mentaliteta, gdje jedni protestuju, a drugi piju kafu u kafiću pored, iako su u istoj situaciji kao i oni koji glasno viču.
Jasno je da je najpoznatiji bosanskohercegovački sportski kolektiv Bosna već dugo “na aparatima”, ono što se sada dešava je vjerovatno kulminacija svega što se u klubu događalo i (ne)radilo proteklih desetak godina. Ali ono što je zaista nevjerovatno je količina demagogije koja je u tom periodu pratila rad u klubu. Uprave su se konstantno ponašale kao da je 1979. godina, Bosna je na krovu Evrope, oni su centar svijeta. Nitko nije postavljao pitanja šta, kako, koliko? Jednostavno, uprave su dolazile i odlazila, a velika obećanja su uvijek ostajala. Bosna je cijelo to vrijeme izgledala poput neke starije gospođe koja ide ulicom i nepoznatim prolaznicima govori kako je ona bila lijepa u mladosti.
U tom period su se mnogi okoristili od imena Bosna. To su danas ugledni biznismeni, direktori, neki drugi su postali uvaženi “društveno-politički” radnici, a kad su došli u klub bili su široj javnosti potpuna nepoznanica, osim raji u svojoj mahali. Najvažnije je bilo pokušati napraviti instant rezultat, dovesti igrače sa strane, napustiti pri tome stari Bosnin koncept oslanjanja na igrače iz vlastitog pogona, usput nikome ništa ne platiti, slikati se, davati intervjue i ići dalje, a Bosni ostaviti dugove i izlapljelu demagogiju. I to je bio obrazac ponašanja svih uprava još od one sjajne šampionske generacije domaćih momaka 1999. godine koju je predvodio Sabit Hadžić.
Meni već dugo u glavi odjekuje jedna izjava data krajem ljeta 2009. godine od strane tadašnjeg alfe i omega kluba. Toliko mi je ta izjava zaparala uši da sam je ovih dana potražio na internetu.
Na pitanje o ambicijama kluba u narednoj sezoni on je rekao: “Mi smo potpisivanjem četverogodišnjeg ugovora sa trenerom Vladom Vukoičićem pokazali da želimo dugoročno stvarati tim i rezultat. U narednoj sezoni, cilj nam je osvojiti prvenstvo BiH, Kup i biti među prvih sedam ekipa u regionalnoj NLB ligi. To bi značilo nastavak realizacije plana koji podrazumjeva da nakon toga dvije naredne sezone igramo ULEB Kup a potom u četvrtoj godini Euroligu ili najmanje kvalifikacije za Euroligu iz kojih bi, ako ne uspijemo, opet igrali ULEB Kup. Vjerujem da ćemo već u septembru uzeti kredit kojim ćemo naše dugove, koji su nešto više od milion maraka, izmiriti i krenuti od nule u novu sezonu. Budžet Bosne se kreće između 2,5 i 4 miliona KM, zavisno od takmičenja. Ako budemo igrali Euroligu, onda će nam trebati četiri miliona.”
Nije mene začudila samo njena sadržina, jer to je klasična demagoško-sportska priča kakvu možemo čuti i u Realu, a moguće da je gospodin i vjerovao u ono što govori, ali me zasmetalo što su novinari i sportska javnost to tada prihvatili zdravo za gotovo i sa neskrivenim simpatijama. Prvo, nije bilo pitanja o cijeni tog trenera Vukoičića, kasnije se vidjelo da mu nisu ni plaćali, a i njegova dalja karijera nije dala potvrdu da je toliko vrijedio. Drugo, vječita tema Beobasket-Bosna se uopšte nije spominjala. Treće, diže se kredit koji je obaveza, da se izmire postojeće obaveze? Četvrto, ko je iole poznavao tadašnje prilike u evropskoj košarci znao je da Bosna nije mogla ni teoretski igrati u Euroligi, jer su iz ABA lige u to vrijeme mogli ići samo predstavnici Slovenije (i to samo Olimpija), Hrvatske i prvak Srbije.
Dakle dugo se šutilo, nije bilo pravih pitanja i došlo se do ovoga što se dešava danas. Hoće li netko za sve ovo što se u Bosni dešava odgovarati?
Naravno da neće, jer i dalje se sve piše i radi kolo-naokolo, a u ovoj zemlji se ne odgovara ni za dokazane kriminalne radnje i puno ozbiljnije stvari. Za to vrijeme Bosnin euroligaški voz, koji je negdje u ovo vrijeme trebao da jezdi evropskim prugama između Madrida i Moskve, truhne na ranžirnom kolosjeku u Vogošći, jer im u Skenderiji ne daju ni da treniraju. (D.B.)
Tekst objavljen na portalu BHbasket 2013. godine
