HomeVremeplovSpecial BHbasket (4): Veći od igre!

Special BHbasket (4): Veći od igre!

damir-husanovic
Piše: Damir Husanović

Moja domovina, Bosna i Hercegovina, je multietnička i multikonfesionalna država u kojoj, na spaljenim mostovima iz prošlosti, žive obični ljudi osuđeni na suživot koji se tromo i teško nazire.

Ljudima koji su prošli vrtloge ludila i ratnih stradanja, teško je spontano podariti sreću i obojiti srce bojama dostojanstva koje im tako nedostaje. U neizvjesnim danima koji su iza njega i danima koji tek dolaze, prosječan Bosanac i Hercegovac je oduvijek tražio dane kada će mu srce biti preplavljeno ponosom a lice ozareno pobjedničkim, šampionskim, osmjehom.

Kada je u junu dvije hiljade i četrnaeste, bosanskohercegovačka nogometna reprezentacija istrčala na stadion brazilske ‘Marakane’ to je bio ultimativni trenutak pobjede svih onih koji našu multinacionalnu zemlju doživljavaju kao svoju domovinu.

Dok mi se, suzdržavajući suze, duša rastajala od tijela gledajući nas kako onako maleni, ali suštinski veliki, izlazimo na megdan strašnoj Argentini, bio sam zahvalan našim momcima na jednom rijetkom trenutku zajedništva i dostojanstva koje su nam podjelili dok se bjesomučno utrkujemo sa našom teškom svakodnevnicom. Sport je, uostalom, oduvijek bio jedini faktor koji u ljudima može prouzrokovati takav osjećaj plemenitosti i emotivnog savršenstva.

Ipak, u srcu sam oduvijek znao da smo tu cestu ponosa, pronašli davno, sa jednom gotovo zaboravljenom, ali nadasve legendarnom državnom selekcijom.

Kvalifikacije za za evropsko prvenstvo u košarci koje se 1999. trebalo održati u Francuskoj, Bosanci i Hercegovci su dočekali u post ratnoj neizvjeznosti, uplašeni od onoga što im se desilo i realno zabrinuti zbog onoga što im slijedi.

Istraumatizirani ljudi nisu imali mnogo razloga za sreću i ponos dok su krpili i tiho sastavljali svoje rasporene i ratom razorene živote. Onda, kada se najmanje očekivalo, došao je prvi pravi osmjeh na lice i nada da će stvari ipak nekako biti bolje.

Kada je Bosna i Hercegovina 1997. godine u Vilnusu, pobjedila Litvaniju, premoćnu evropsku košarkašku velesilu predvođenu velikim Arturasom Karnišovasom, ljudi su u šoku i nevjerici prepričavali utakmicu u kojoj su naša dva sportska asa, Nenad Marković i Gordan Firić, predvodili ekipu koja je šokirala giganta svjetske košarke. Kada je na moj četrnaesti rođendan, 29. 11. 1997. pred oko osam hiljada gledalaca u sarajevskoj ‘Skenderiji’ pala i strašna Hrvatska, san je polako postajao stvarnost u koju su se ljudi usudili vjerovati.

U prvoj utakmici na bosanskohercegovačkom tlu, protiv nekih od reprezentacija bivše Jugoslavije, atmosfera je bila prevatrena i preteška za obje reprezentacije. A onda, kada je veliki Samir Avdić izveo naše momke na teren, a čarobni i maestralni Nenad Marković izdominirao kvalitenijeg protivnika za pobjedu 74:67, ljudi su spontano izašli na ulice naših gradova, slavili do duboko u noć i po prvi put nakon dugo vremena osjećali su da su živi i da zaslužuju bolje.

Euforija je ojačana ubjedljivom pobjedama nad Estonijom, Holandijom i autsajderom Islandom a jedini pravi udarac naša reprezentacija je doživjela u Sarajevu, kada su na uzvrat sa našom ekipom, što zbog ponosa i časti, što zbog realne potrebe, Litvanici doveli najdominatnijeg igrača u istoriji evropske košarke Arvydasa Sabonisa.

U porazu naše ekipe od 57:87, Sabonis je pokazao svu svoju veličinu, dok je bezvoljno i s pola snage dominirao protiv legendarnog Dževada Alihodžića, tadašnjeg centra zagrebačke Cibone i jednog od najboljih defanzivnih igrača evropske košarke. Tri stotine i šesdeset i četiri dana poslije 28. 11. 1998. na spliskim ‘Gripama’, hrvatska košarkaška reprezentacija je izvela svoj najjači sastav, prevođen mega zvijezdama Dino Rađom i Arijanom Komazecom, spremna za sportsku osvetu, protiv realno slabijeg protivnika koji im je godinu prije u Sarajevu, nanijeo šokantan poraz. U često zaboravljenoj utakmici koja prkosi vremenu i godinama služi kao svjedok nesalomljivosti bosanskog duha, reprezentacija Bosne i Hercegovine je trojkom Nenada Markovića, deset sekundi prije kraja utakmice pobijedila mega talentovanu i super kvalitetnu reprezentaciju Hrvatske i 64:67 i sa omjerom od 9 pobjeda i samo jednim porazom, sa prvog mjesta u grupi, ovjerila put za šampionat Evrope koji se 1999. održao u Francuskoj.

Po starom dobrom bosanskom običaju, u Francuskoj nam je sreća okrenula leđa, kada su faktički po jedna ili dvije lopte odlučivali pobjednika sa protivnicima u našoj grupi. Porazi od Italije i Turske od po pet razlike i poraz od Hrvatske predvođene Tonijem Kukočem od šest razlike ,svjedočili su koliko su hrabri i nesalomljivi naši momci bili protiv realno kompletnijih protivnika.

Niti nadigrana, niti ponižena, reprezentacija naše države se uzdignute glave se nakon grupne faze takmičenja vratila kući. Vrata za neke nove snove, koje će sanjati neki novi klinci su se, po prvi put, trajno otvorila.

Ne postoji pisana riječ kojom bi se mjerila sreća koju su naši legendarni košarkaši, u tim danima, priuštili svom narodu. Noćni doček reprezentativaca, po povratku iz Splita, je jedna od onih rijetkih i upečatljivih scena koje doživiš u životu, koje nosiš u sebi, a o kojima nikome ne pričaš jer to sjećanje želiš ljubomorno sačuvati samo za sebe. U svojoj multietničosti i u svom jedinstvu, košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine predstavljala je svojevrsno ogledalo društva u kojem želim da živim i prvi pravi simbol zajedništva bosanskohercegovačkih naroda.

Služila je kao simbol i dokaz pobjede duha potučenog ali nikad poraženog naroda koji je ustao da prkosi stoljećima koja dolaze.

Danas, kada bi me neko pitao šta znači biti Bosanac i Hercegovac, s puno ljubavi poštovanja bi mu pustio stare snimke naših košarkaških velikana, koji su zauvijek ostali tu u srcu i u sjećanju Pričao bih mu o Firićevoj svetranosti i Markovićevim košgeterskim sposobnostima. Spomenuo bih mu našeg inspirativnog kapitena Samira Avdića, stamenog Dževada Alihodžića i često osporavanog, ali hrabrog Adisa Bećiragića.

Rekao bih mu da su to bili veliki košarkaši, ali da su to prije svega neustrašivi i dostojanstveni ljudi koji su išli iznad svojih mogućnosti, sa državnim grbom na dresu kao podsjetnikom da igraju za mnogo više od košarkaške igre… Jer prije naših nogometnih ‘Zmajeva’, kojima se poklonio čitav nogometni svijet, u nekim težim vremenima, živio je jedan košarkaški tim satkan od čistog srca, koji je uz mnogo hrabrosti i časti vratio ljudima iskren osmjeh na lice, toplinu u srce i snagu da, po prvi put, vjeruju u bolje sutra.

Stoga, nemam snage dozvoliti da priča o mojim herojima ostane neispričana. Oni su bili moj prvi prava životna inspiracija… Šampioni koji su ohrabrili naciju i postali veći od igre!

D. Husanović

Tekst pisan u aprilu 2015. godine

DA LI STE PROČITALI?

Najnovije