HomeVremeplovSpecial BHbasket: Dječak sa vjetrom u očima

Special BHbasket: Dječak sa vjetrom u očima

Čovjek odigra mnogo velikih i malih uloga u filmu vlastitog života. Neke prihvatamo voljno, a neke ne. Neke uloge odglumimo svjesno, a za neke saznamo da su nas pratile tek onda kada bude prekasno.

Istina je, da se sve te scene savršeno i strpljivo slažu u mozaik našeg postojanja, bilo da smo ih sami izabrali ili da ih je pred našim vratima konfuzno razbacao vjetar sudbine. Ulice kojim odlučimo krenuti obično nas vode tamo gdje želimo stići. Neko sanja veliku porodicu i toplinu doma, a neko sanja brz život i ogroman novac. Ljudski putevi i izbori su nadasve različiti jer smo svi suštinski drugačiji. Stoga, postoje mnoge ceste na kojim običan čovjek, kroz uspone i padove, pokušava pronaći svoje mjesto pod ovim nebeskom svodom… A onda, postoje i one, na kojima neprevaziđeni ljudski i sportski velikani, prerano i nikad prežaljeni, odlaze u besmrtnu vječnost.

Postoji mnogo navjerovatnih priča i statističkih podataka koje bi vam sportski portal i košarkaški novinari mogli ispričati o Draženu Petroviću. Ja nisam, ni jedno, ni drugo. Ja sam samo čovjek sa sjeveroistoka Bosne kojem su sjajne i inspirativne priče o najpriznatijem hrvatskom sportisti svih vremena obojile djetinjstvo u najljepše boje i učinile odrastanje u post ratnom okruženju mnogo podnošljivijim.

Sredinom devedestih godina prošlog vijeka, u mojoj ratom razorenoj domovini, teško se dolazilo do bilo kakvih sportskih i košarkaških vijesti. Uzevši u obzir da sam već tada punim plućima živio sport ispod dva obruča, jedini izvor kvalitetnih informacija bio je kultni hrvatski sportski magazin pod nazivom ‘Košarka’. Kvalitetan materijal printanja, uvijek sjajne informacije iz lokalne, evropske i prekookeanske košarke, sjajni intervjui i pregršt statistike tjerale su me da željno iščekujem početak svakog narednog mjeseca kada bi se ‘Košarka’ uredno, ni sam ne znam kako, pojavljivala na bosanskim kioscima. Tu sam, među tim za mene svetim stranicama, prvi put čuo priču o Draženu Petroviću, legendarnom košarkaškom princu sa Baldekina, dobrom duhu Šibenika i najvećoj boli svoje domovine.

Dražen Petrović je do svoje smrti i statistički bio jedan od najvećih košarkaša koje ovo trusno balkansko podneblje ikad iznijelo. Statistika je, ipak, u svojoj raskoši ograničena jer je apsolutno nemoguće na na papir predočiti koliko strašan i paklen košarkaš je bio Dražen, maestro sa vatrom u očima, besmrtnim pobjedničkim duhom i aurom neuništivosti. Prvak svijeta i Evrope, dvostruki srebrni sa olimpijskih igara i četverostruki najbolji igrač Starog kontinenta bio je samozatajan i skroman čovjek, koji je jedne kišne zagrebačke večeri gurao tuđi pokvaren automobil na zagrebačkim ulicama, ne skidajući kabanicu da ga ljudi ne prepoznaju.

Na terenu, prva prava legitimna NBA zvijezda koja je otvorila put snova evropskim igračima. Dražen je bio demonski ultrakompetitivan košarkaš koji je mrzio gubiti. Nemilosrdno i predano, sa hirurškom preciznošću uništavao je protivničke odbrane. Na terenu se rijetko smijao, a ja sam, gledajući ga na kasetama, oduvijek mogao osjetiti svu tu tišinu i bol, koja je spavala u njemu a koju je on, tako maestralno, pretvarao u umjetnička djela na slikarskom platnu svojih košarkaških terena. Kada bi otvorili, na pola, srce šampiona, najveći dio oba dijela bi bio satkan od želje.

Draženovo srce je, do danas, najveće i najhrabrije sportsko srce koje sam imao čast gledati.

U julu mjesecu 2000. godine, pokušavajući da kao mlad košarkaš pronađem svoj smisao i svoje mjesto pod iznimno konkurentnim košarkaškim nebom, cesta sudbine me odvela u Šibenik, prekrasan primorski grad u srcu Dalmacije i rodno mjesto košakaškog Mozzarta Dražena Petrovića. Francuska je, te večeri, zlatnim golom Davida Trezeguea u infarkt završnici postala prvak Evrope, a ja sam sa svojim dragim trenerom i suigračem krenuo na sedmodnevnu probu u grad koji je stvorio Dražena i kojeg je Dražen, veličinom svog duha i talenta, još kao tinejdžer lansirao na mapu košarkaških zbivanja.

Stigli smo u rano jutro, kada sunce daje najljepšu boju moru, isuviše rano da bi zvali naše domaćine, pa smo se zaputili u pravcu Baldekina, mitske košarkaške dvorane koja je oduvijek najbolje znala svu snagu Draženovog karaktera i nesalomljivost njegovog duha. Pet stotina ubačaja svakog jutra prije škole, prvi na terenu, posljednji sa njega. Baldekin je uvijek, najbolje od svih, pamtio njegove razigrane i trapave dječačke korake.

Trošna i vremenom pregažena dvorana nas je dočekala, kada je neki fini barba otvorio ulazna vrata, pustivši nas da sačekamo prvi jutarnji trening. Sablasno prazan i jezivo miran, parket Baldekina je ležao pod mojim nogama, kao otac koji strpljivo čeka svog najdražeg sina koji nikad neće doći. Već su počeli da me obuzimaju jeza i strahopoštovanje, kada me pogodio jedan od najupečatljivijih trenutaka u mom mladom životu. Kroz prastare prozore koji su zapamtili neke od najvećih košarkaških predstava svog vremena, prvo jutarnje sunce je padalo na ogroman, narandžasti dres koji je visio sa svoda dvorane. Stidljivo, kao da se od nekog krije, sunce je nečujno i strpljivo obasjalo tri reda crnih štampanih slova… Petrović…4…Šibenka!

S divljenjem u očima i ogromnom tugom u srcu, shvatio sam da razigrani dječak, laganog koraka i guste kovrdžave kose, za Šibenčane, nikada nigdje nije ni otišao. Njegovi beskrajni treninzi i želja da dotakne zvijezde uvijek su imali svoj dom, tu, u uskim Šibenskim ulicama i njemu svetom Baldekinu. Prozbore tako, šibenske zore, svoju najveću bol, svakog jutra, uz tople i drage zrake ranog morskog sunca. Dječak sa vjetrom u očima i strasti u srcu, tako je uvijek ostao tu, gdje mu je košarka, prva i najveća ljubav, zauvijek zarobila dušu.

Ovozemaljske sudbine su previse okrutne i, po pravilu, su najsurovije prema onim najboljim među nama. Najveći sportista i šampion mog vremena, otišao je sa 28 godina, u Denkendorfu, blizu Ingolstadta, u svoju preranu ali zasluženu vječnost. Našao je, suviše tiho i suviše rano, svoju mitsku cestu košarkaške besmrtnosti koja mu je oduvijek bila suđena. Suvozač u Golfu kojeg je vozila njegova djevojka Klara Szalantzy, spavao je kada je došlo do direktnog sudara sa kamionom koji je blokirao cestu. Hilal Edebal, tada dvadesetrogodišnja turska košarkašica i treći putnik u vozilu, jedva je preživjela nesreću.

Sada, dvadesetak godina poslije, uništenog života, pregaženih snova, sa ogromnim rupama u pamćenju, jedino čega se može sjetiti vezano za kobni 7. juni 1993. godine je da je Dražen bio divan čovjek. Klara Szalantzy, vozačica, prošla je bez povreda, nastavila je svoju karijeru modela te se 2001. godine udala za njemačkog fudbalera Olivera Bierhoffa.

Život, u svojoj naprasnoj nepredvidivosti, piše turobne i teške priče i igra po nekim njemu svojstvenim pravilima. Mi teško, ako ikako, uspijemo naći neki smisao u svemu tome.

Šta je meni, tada dječaku,a sada čovjeku, oduvijek značio zamišljeni dječak koji je plesao po zvijezdama?

Najveće životne lekcije naučio sam upravo od Dražena Petrovića. Njegova neuspješna epizoda u Portlandu i eksplozija u New Jerseyu su me naučile da nikada ne smijem prestati vjerovati u sebe, koliko god tamne i besane bile moje noći. Njegov strastven i predan pristup košarci i manijakalni treninzi su me naučili, da ako želim biti bolji od ostalih, moram raditi više od ostalih. Draženove potrage za promjenom i novim izazovima su me naučile da uvijek moram željeti rasti i biti bolji, a da je ponekad za to potrebnu napustiti svoju komfornu zonu i preuzimati rizike. Više od svega, Dražen me naučio da sve što radim u životu, radim sa mnogo srca i ljubavi, kako bih svakog mogao pogledati u oči i reći da sam dao svoj apsolutni maksimum… Čista obraza i srca punog časti!

Sve te lekcije su bile više životne, nego sportske i uveliko su definisali moje životne ceste, kojima i sada koračam. Dražen je prvi pokazao da smo sposobniji za mnogo veće stvari od konflikta i ratova i da strast prema stvarima koje volimo, koliko god opasna bila, može biti jednako i prelijepa. U kvalitetnom, ali previse ‘amerikaniziranom’ ESPN-ovom dokumentarcu pod nazivom ‘Jednom braća’, koji govori o turbulentnom odnosu Dražena Petrovića sa još jednim velikanom jugoslovenske košarke Vlade Divcem, najupečatljivija scena mi je bila ona koju je ispričala Draženova divna majka Biserka. U jednom od njenih stalnih pohoda na zagrebačko groblje Mirogoj, na vječno počivalište njenog nikad prežaljenog sina, jedan gospodin je zaustavio, vidjevši je da plače i dostojanstveno joj rekao:

“Gospođo, nemojte biti tužni..vi ga jeste rodili,ali on je naš.”

Dražen Petrović, dječak sa vjetrom u očima, za sve nas koji smo ikad uzeli košarkašku loptu u ruke uvijek je bio simbol košarkaške neustrašivosti i nemjerljivog umijeća. Razigrani dječak sa zvjezdanom prašinom na srcu, oduvijek je bio naš. Za kompletnu košarkašku regiju, one koji su otišli i one koje tek dolaze, legenda o Draženu Petroviću i čarobna priča o nevjerovatnoj i gotovo neprevaziđenoj karijeri, uvijek će biti ultimativna inspiracija. Košarkaški Mozzart se ne postaje samo sirovim talentom, kojeg je Dražen imao u izobilju. On se stvara u noćima i jutrima kada te niko ne vidi i kada je sve što imaš su tvoji snovi i tvoja bol. Postoji mnogo razloga zbog kojih će Dražen uvijek imati posebno mjesto u mom srcu. Ja ću ih tu, ljubomorno i čuvati i biti zauvijek zahvalan što me, barem u tragu, obasjala ogromna svjetlost jednog divnog čovjeka i veličanstvenog šampiona.

Damir Husanović

Tekst pisan u aprilu 2015. godine

DA LI STE PROČITALI?

Najnovije