Legendarni Vlado Đurović dao je intervju za sva vremena redakciji beogrdskog Kurira. Govorio je o svojim počecima u Tuzli, prelasku u Šibenik, povratku u Zvezdi… Karijera protkana uspjesima, ali Đurović ističe kada je bio najsretniji:
– Najsrećniji u karijeri sam bio kad sam u majstorici pobijedio Slovana sa Slobodom i kad smo ušli u Prvu ligu. Bio sam prosječan igrač, morao sam od nule da napravim nešto i meni je to u tom momentu bio plafon. Kasnije se ispostavilo da sam bio i prvak Jugoslavije, i to dva puta. Utakmice su bile mnogo stresne, da li će lopta ući u koš ili neće, da li će igrači ispoštovati taktiku, da li ovo, da li ono… Sve je to ostavilo traga na meni i sada imam aritmije i još neke probleme sa srcem. Družim se sa mlađim ljudima, jer su mi ovi mojih godina naporni i stalno pitaju: “Kako ti je prostata?” Dobro sam, neću da razmišljam o tome. Ne osjećam se kao da imam 74 i zahvalan sam mojoj genetici – kazao je…
O dolasku u Slobodu Đurović kaže:
– Sa igračima Slobode imao sam svoj prvi samostalni rad, na koji sam mnogo ponosan. Uspio sam da ih od četvrte lige odvedem u prvu ligu. Mnogo sam zavolio te momke, bili su divni, trebao im je neko ko će ih voditi, ne samo u košarci, već i kroz život. Trenirao sam pionire i juniore. Rekao sam sebi jednom: “Hoćeš li ti da budeš trener ili nećeš?! Šta radiš ovo od života?!” Na nagovor žene sam otišao u Tuzlu iako nisam imao predstavu gdje se Tuzla nalazi u prostoru. Avionom sam otišao do Sarajeva, kod kuma, a onda s njim kolima do Tuzle. A daljina ista od Beograda do Tuzle, kao i od Sarajeva. Nikog nisam imao tamo, ali bio je to odličan potez, brzo smo postali prvi. Igrači su bili mlađi od mene 10-12 godina. Bio sam oženjen u to vreijme, moja žena radi u Geneksu, a ja idem u Tuzlu i ostavljam je samu sa djecom. Bila je to rizična odluka, jer nisam znao da li ću biti dobar trener, ali je ona sve to prihvatila. Imao sam više iskustva od igrača, naravno, i zavoljrli su me, a i plašili su me se. Možeš da zamisliš, to je bilo fantastično.
Kurir.rs
