Dani košarke u Zadru, borba za prvi domaći košarkaški trofej sezone, prvi u postcedevitinoj eri kad više nema izrazite prevlasti u kvaliteti i organizaciji kluba koju je nosila Cedevita.

Kakva je kvaliteta ostala pod hrvatskim obručima i kako se bez Cedevite radi u hrvatskim klubovima? Radi se vrhunski, treba samo strpljenja, talenti cvjetaju, perspektiva je sjajna, pustite klubove da rade na miru. Možemo se i tako zavaravati, drugo i ne radimo godinama, već i desetljećima…

Košarka je u induciranoj komi i košarci treba snažna terapija elektrošokovima, oživljavanje iz mrtvih, totalni reset.

Prije nekoliko dana, u petak, 7. veljače 2020. godine hrvatski prvak Cibona pretrpjela je jednu od najsramotnijih večeri u klupskoj povijesti. Veća blamaža još je sramotna šutnja nakon te večeri srama 7. veljače 2020. Grijeh šutnje, nečinjenja, nezainteresiranosti.

Cibona je kod kuće izgubila od Mege u vrlo bitnoj utakmici kojom je trebala osigurati ostanak u ABA ligi. U meču u kojem su rješavali regionalni status gubili su 40 razlike.

Svima je to ‘normalno’

Cibona, simbol i ponos Zagreba, klub koji je upravo prije 40 godina, u finalu Kupa Jugoslavije 1980. godine u Vukovaru, u tada novoj dvorani u Borovu Naselju, osvojio prvi veliki trofej protiv aktualnog europskog prvaka Bosne i najavio velike dane – zlatne osamdesete s tri naslova prvaka Jugoslavije, dva Kupa kupova i dva naslova prvaka Europe 1985. i 1986. godine.

Ta velika Cibona, 40 godina kasnije, u Draženovu domu, koji je i izgrađen na danima ponosa i slave, gubi sa 40 razlike od Mege, jedne menadžerske, cirkuske momčadi čiji su dress code roza gaće i žute majice, one koju se s pravom naziva – seljačke radne zadruge.

Bilo bi uvredljivo trošiti vrijeme na guglanje zašto se ta cirkuska družina zove Mega Basket, Mega Vizura ili Mega Bemax, da li je iz Mitrovice, Rakovice ili neke druge selendre,

Tužna je istina da takav roza-žuti cirkus uopće ima čast igrati u Draženovu domu i da u njemu dominira nad Cibonom sa 40 koševa razlike i da nakon takve blamaže nema nikakve reakcije – ni od igrača, ni trenera, ni vodstva kluba, navijača ili nas medija, konačno ni od onih koji sve to skupa plaćaju, građana Zagreba. Svima je to postalo ˝normalno”, gubiti od Mege sa 40 razlike i zbrajati na kapaljku bodove za ostanak u društvu velikana: Igokee iz Aleksandrovca, FMP-a (ili SRZ-a II, još jedne seljačko-radne zadruge), rozo-žute Mege, Krke iz Novog Mesta, Primorske Koper i još jednog devastiranog velikana, ali bez navodnika, KK Zadra iz košarkaškog grada Zadra.

Mornar iz Bara previsoko je iznad ove elite, jer objasnili su mi da je Mornar „prejak jer ima luku Bar“!? Jelda, a Zadar nema luku (osim Luke Modrića), jadranska obala od Dubrovnika preko Splita i Rijeke do Pule nema nijednu luku poput Bara, ili zar grad Zagreb nema gospodarski potencijal veći od Podgorice, Bara i cijele Crne Gore zajedno!?

Sudeći po klupskom potencijalu i rezultatima, hrvatski klupski sport (osim nogometa financiranog od UEFA-e i FIFA-e) nema nikakav relevantni potencijal.

Nitko nije amnestiran

Poniženje Cibone od ružičasto-žute Mege nije samo problem Cibone, to je grijeh nečinjenja i nebrige od najviših struktura državne i gradske vlasti, do sportskih institucija i saveza, a nismo amnestirani ni mi u medijima. Svi šutimo i nijemo promatramo kako nam se klupski sport urušava i prihvaćamo mantru da „Hrvatska nema dovoljno resursa ni novca“ što je obična podvala i kričava žuto-ružičasta laž. Dokazi?

Kad je trebalo, odmah su pronađeni deseci milijuna kuna iz državnog i gradskog proračuna za cirkusiranje i urlanje po kranovima da bi se Rijeku (uz irski Galway) proglasilo prijestolnicom kulture. Grad Rijeka pronašla je i desetke milijuna kuna za obnovu ruiniranog broda Galeba kao simbola režima koji je završio na otpadu.

To što je riječki sport potonuo, pa normalno, za to nema novca.

Aktualna državna vlast je i političkim manevrima umrtvila i ušutkala Opatijsku inicijativu, poniklu baš iz Rijeke, koja je jedina ponudila konkretan program za spas hrvatskih klubova.

To što smo nekad imali veliku Cibonu, klub kroz koji su prošla sva četiri hrvatska člana Kuće slavnih: Krešo Ćosić, Dražen Petrović, Mirko Novosel i Dino Rađa, i što klub pod tim imenom sada gubi od Mege sa 40 razlike, koga briga. Osim valjda oca velike Cibone Mirka Novosela kojem ono što se danas zove Cibona zagorčava dane u mirovini.

I što se raspredaju priče o interesima i kombinacijama s gazdom Mege, menadžerom Miodragom Ražnatovićem zvanim Miško, rođakom ratnog zločinca, ubojice i pljačkaša Arkana, velikim prijateljom njegove udovice Cece koju dragi Miško naziva „srpskom Rihanom i ponosi se „što nosimo isto prezime“, kojeg čeka VIP loža u svakoj hrvatskoj dvorani i koji kontrolira karijere brojnih hrvatskih igrača. I to koga briga, glavno da se vrti lova.

Stavimo ružičaste naočale i zapjevajmo „daj mi moju lipu, daj mi moju kunu…“ Daj mi mog slavuja, daj mi moju tunu…

Mario Zorko / Sportske novosti

Komentariši