“I kada bi svi izašli, ti nećeš izaći. Što si igrao košarku, igrao si’, krvavog pogleda govori Edinu ratni zločinac Predrag Bastah.”
Želim da ispričam neispričanu priču o jednoj mladosti. O jednoj tragediji. Živjeli smo i školovali se u gradu ljubavi – Tuzli. On poznat, ja nepoznat. On markantan ja ne. On veliko ime, za mene jedva da su znali i u mom mjestu.
On igrao za Slobodu Ditu – mi navijali… Velika budućnost mu se smiješila. Veliki klubovi zainteresovani za njega. Još uvijek maloljetnog a velikog potencijala. Mi smo mu se divili. Neko naših godina a tako uspješan. Novi Dražen. Novi Kukoč.. Juniorski reprezentativac bivše Jugoslavije.
Edin Salaharević iz Vlasenice. Velika košarkaška nada i mladić prefinjena ponašanja. Uglađenih manira. Jedno svjetlo za budućnost. Još jedan od ponosa BiH. I Tuzle.
A onda dođoše vremena zla. Oblaci tame nad Tuzlom. Rodnom mu Vlasenicom…
On odluči da posjeti svoje u Vlasenici. Iako su mu govorili. Pribojavali se. I bili su u pravu.
Eldin Salaharević je završio svoju kratku ovodunjalučku misiju u vlaseničkom kazamatu. U Sušici. Sa hiljadama svojih sugrađana..Kao da nisu bili ljudi. Kao da nisu disali. On i njegov otac…
Ja njegov vršnjak i savremenik imam obavezu da pišem. Imamo obavezu da se sjećamo. Imamo pravo da pitamo. Naspram njegove mladosti i nedosanjanih snova…
Ja sada imam sina koliko je on imao godina kada su ga ubili.
I kao da danas gledam. On i Damir Mulaomerović i Sloboda Dita.
Smiješila mu se NBA liga ili Real ili Barcelona. I milioni fanova i gledalaca koji se dive… Ali umjesto u Lejkersima ili Bulsima, Edina nađoše u dvije masovne grobnice.
Ni mrtvom mu nisu dali mira…
Ali ostali smo mi.A mi pitamo. Ako je njega ubio zločinac Bastah a naredio Radovan ( Karadžić), mi pitamo Radovana (Viškovića) iz Vlasenice poznaje li on Edina Salaharevića?
Poznaje li on Bastaha, Jenkija i Sušicu? Da li i njemu smeta ezan sa vlaseničkih minareta čijih džematlija nema, jer su sa Edinom završili u nekoj od masovnih grobnica ili mezarju Rakita?
Ovo sam morao jer sam osjećao potrebu napisati. Prema jednoj mladosti. Prema jednoj naprasno ugašenoj svijetloj budućnosti. Ovo sam morao naspram svih onih Bajrama koje od tada njegova majka i brat dočekuju sami. U svojoj samoći.
U svojoj tuzi…
Ali nisu pobijedili.. Oreol mladosti se nadvio nad Bosnom. Nad Tuzlom. Ljubavlju pobjeđujemo zakrvavljene oči mržnje bezdušnih zlikovaca. Svuda su izgrađeni poligoni. Igra se basket. Stasaće nova mladost. Koja će igrati. Koja će sijati..
I evo danas vršnjače moj, mi se sjećamo tebe. Sa sjetom, jer sa nama nisi ali sa ponosom jer si bio idol mladih ljudi koji ne znaše ništa osim za ljubav.
Sjećamo se tebe sa nadom da će neka od sportskih dvorana nositi tvoje ime. Da će se turniri zvati imenom tvojim. Da će se neka od ulica zvati po tebi…
U našim srcima ćeš ostati vječno, uprkos bolu. U inat dušmanima..
I neka tvoja šehidska duša mlađahna nađe smiraj u berzahskim cvijetnim poljima među dušama onih kojima je On zadovoljan. Dušama koji sa berzahskog vidikovca prosipaju suze po nama amberskog mirisa.
A nama u amanet da sjećanje na tebe ne odnese nabujala rijeka zaborava, a tvojoj porodici sabur i ponos na tebe. Amin Ya Rabbi.
Tvoj vršnjak,
Elvir Peštalić
