Od nedjelje, 10. maja, do nedjelje, 17. maja, saznat ćemo da li je KK Sloboda Tuzla konačno napravila iskorak koji navijači čekaju godinama ili će Liga 4 ponovo ostati priča o propuštenoj prilici.
Prošle sezone crveno-crni su Liga 4 završili sa bolnih 0-6. Ove sezone situacija još nije alarmantna, ali jeste ozbiljna. Ako računamo posljednja tri kola Lige 13 i prva dva kola Lige 4, tim Marka Trbića vezao je pet poraza. Za trenera koji gotovo nikada kroz karijeru nije ulazio u ovakve serije, to dovoljno govori koliko je pritisak veliki.
Zato utakmica protiv KK Borac Banja Luka nije samo još jedan meč. To je trenutak istine. Ili kako bi Hamlet rekao – biti ili ne biti.
A paradoks je što je ovo možda bila i najbolja sezona Slobode u posljednjih desetak godina. Toliko puta je ekipa bila na korak od velikog rezultata. Nekoliko šuteva, nekoliko posljednjih napada, nekoliko lopti dijelilo je Tuzlake od trofeja u ABA 2 ligi i možda najvećeg uspjeha nakon četvrt stoljeća čekanja povratka u regionalnu elitu.
Ali sport ne pamti “zamalo”. Pamti samo pogođene šuteve. A oni najvažniji nisu pogođeni.
Ipak, teško je osporiti da Sloboda nikada nije bila bliže ABA ligi 1. Tim je imao kvalitet, energiju i podršku tribina. Međutim, kroz sezonu je nešto nedostajalo. Možda još jedan individualni kvalitet.
Možda kontinuitet rostera. Možda ostanak O’Showena Williamsa i Milije Mikovića. Možda manje povreda i manje turbulencija. Sve su to legitimna pitanja za analizu kada sezona završi.
A prije analiza slijedi sedam dana odluke.
Borac u nedjelju. HKK Široki u srijedu. KK Jahorina za vikend. Sve u Mejdanu. Tri utakmice koje određuju čitavu sezonu.
Prije dvadesetak dana Sloboda je protiv Borca imala meč-loptu za prvo mjesto u Ligi 13, ali je pala nakon produžetka. Sada više nema prostora za “skoro”. Sloboda mora pobijediti. I to ne samo pobijediti, nego gledati i razliku. Ipak, treba podsjetiti da je upravo Sloboda jedini tim koji je ove sezone slavio protiv Borca u Boriku. To pokazuje da kvalitet postoji.
Ono što sada treba jeste karakter.
Jer, koliko god ova sezona imala pozitivnih stvari, u Tuzli se sport više ne može hraniti izgovorima. Rukometaši su ispali. Fudbaleri tavore u sredini prvoligaške tabele. Grad sporta već dugo čeka ozbiljan rezultat.
Zato kapiten Sani Čampara i saigrači sada imaju priliku da vrate vjeru i emociju navijačima koji su uz klub i kada ide i kada ne ide.
Nakon poraza od Širokog bio je napisan i jedan težak, kritički tekst. Onda je obrisan. Možda neprofesionalno, ali iskreno. Jer ova ekipa je tokom sezone pokazala da zaslužuje još jednu šansu.
Sloboda ne smije tražiti krivce u pojedincima. Ni kada pobjeđuje, ni kada gubi. Ovaj tim može uspjeti samo kao tim. Upravo onako kako je izgledao u utakmici sezone protiv Širokog u
Mejdanu — agresivno, hrabro, povezano i sa energijom koja nosi publiku.
U narednih sedam dana staje cijela sezona.
Ili će ostati samo još jedna priča o potencijalu, ili će Tuzla konačno dočekati proljeće košarke kakvo zaslužuje.
E. Skokić
