Već dugo sam želio napisati tekst o Raziji Razi Mujanović, mojoj prijateljici i najboljoj sportašici koju je ova zemlja dala u svojoj istoriji. S obzirom na naše prijateljstvo, svjestan sam da ulazim u rizik da pretjeram, da nisam kritičan i da u hiperbolama govorim o njoj. Ali, priznat ćete da se teško sjetiti neke sportašice koja se toliko urezala u pamćenje ljudi na ovim prostorima kao naša “Raza”. Iako, možda je i bilo nekih, poput Janice Kostelić na primjer, koje su i više postigle u karijeri, ali Raza je nešto drugo, slobodno se može o njoj govoriti kao vrsti simbola, koji je to postala možda i nesvjesno, simbola empancipacije i uspjeha naše žene Bosanke, i zato su od prodavačica na pijaci do profesorica u školi sve su one čule za Razu i znaju ko je ona.
Njena blistava karijera nije bila posuta ružama, vrlo često je bila osporavana, i to ne samo otkad je kao djevojčica došla u Tuzlu iz rodnih Ratkovića, nego i kasnije, kada je već bila dokazan igrač, reprezentativka i najbolja igračica Jugoslavije. Njenu sjajnu igru su pravdali visinom i dominacijom pod košem, zaboravljajući da je ona kao tinejdžerka već igrala za reprezentaciju Jugoslavije, da je sa 21 godinom, neka se niko ne ljuti, sama donijela u Tuzlu titulu Evropskih prvakinja, a reprezentaciju Jugoslavije dovela do srebra na OI u Seulu (1988), Svjetskom prvenstvu (1990) i Evropskom prvenstvu (1987 i 1991). Koliko je značila tadašnjoj reprezentaciji ilustruje Evropsko prvenstvo 1989. godine, otišli su tada bez Raze sa puno očekvanja, vratili se bez medalje.
Kako to nama obično priliči i tada za Razu priznanje nikako nije dolazilo odavde, tek kada je otišla vani dobila je zaslužena priznanja i birana je tri puta za najbolju igračicu Evrope (1991, 1994, 1995), iako je to objektivno bila već i par godina ranije.
Ona je uvijek imala “ono nešto”, što imaju veliki šampioni, ja bih rekao da je to kod nje bila pozitivna sportska drskost. O tome možda govori i epizoda vezana za njen odlazak u inostranstvo. Odmah nakon evropske titule sa Jedinstvo-Aidom Raza počinje dobivati ponude bogatih talijanskih klubova za prelazak na “čizmu”. Kako je tada vrijedilo dobno ograničenje za odlazak u inostranstvo, to je bilo teško relaizirati, ipak, na letu za Svjetsko prvenstvo košarkašica u Maleziji (1990) Raza, iako jedna od mlađih u reprezentaciji, prilazi predsjedniku KSJ Sarajliji Uglješi Uzelcu i nudi mu “deal”, ja vama obećavam medalju sa prvenstva, a vi meni ispisnicu. Rečeno-učinjeno, reprezentacija uzima srebro, a Raza odlazi u Bari.
Kod nje me posebno fascinirala sposobnost da ekipu učini boljom, da suigračicama prenese svoje samopouzdanje i da svaki put preuzme na sebe odgovornost. Ponekad sam mislio da ona uživa da nosi to breme rezultata i odgovornosti Ja sam se sa njom upoznao u Zagrebu, tada je došla da igra za mali kvartovski klub sa zagrebačke Peščenice ŽKK “Croatia”. U to vrijeme ona je skoro odlučila da prestane igrati, međutim, njenim dolaskom taj mali tim sa zagrebačke periferije odlazi na “final four” Eurocupa i osvaja prvenstvo. Namjerno ovdje nisam navodio silne klupske titule koje je osvajala širom Evrope, pošto mi u jednom razgovoru na moj upit koliko je titula osvojila, nije mogla odgovoriti, tačnije prestala je brojati negdje oko pedeset.
Raza je ispisala i najsvjetlije stranice naše košarke, mediteransko zlato u Francuskoj ostaje za sva vremena. Iako su neki pokušali da je diskredituju u godinama nakon toga, njen povratak u reprezentaciju 2007, sa četrdeset godina, i izboreni plasman u A diviziju jasno govori o njenom osjećaju pripadnosti Bosni i Hercegovini.
Za kraj, neću o odnosu države prema istinskim legendama, o činjenici da Raze danas nema u našoj košarci, želim da KSBiH podsjetim da u novembru ove godine isiče rok od pet godina od kada je Raza odigrala posljednju zvaničnu utakmicu, čime je ispunila uslov da se nominira za FIBA Hall of Fame.
Učinimo svi zajedno da naša Razija Raza Mujanović bude nominirana i da uđe u FIBA Kuću slavnih, jer nikome nije više mjesto tamo nego njoj. (Damir Bećirović)
