Abdurahman Kahrimanović, nekadašnji bh. reprezentativac danas živi i radi Švicarskoj. Za portal BHbasket je govorio je o svom košarkaškom putu.

U Zenici je fudbal broj jedan, Vi ste počeli sa rukometom, a završili u košarci?

Prvo sam trenirao rukomet jer je popularna “Papirna” bila 50 metara od moje zgrade. U “Papirnoj” se igrao rukomet. Kao djeca smo se penjali na ogradu da gledamo treninge i utakmice, pa sam se tu tako i vidio. Košarku sam zavolio i počeo trenirati zbog Drazena Petrovića. Naravno počeo sam trenirati u Čeliku kod Nihada Selimovica i poslije rahmetli Šahme. Potom 1993. godine se osniva Zenica Metalno. Nas nekoliko mlađih se priključujemo se starijim igračima Alihodziću, Raoniću, Preldžiću i Bečiću.

Sa Zenicom Metalno osvojili ste titulu, da li je to najdraži trofej?

Prvaci države postajemo 1995. godine. To je bio neopisiv osjećaj biti prvak tad naše mlade države. Još ponekad kad se zamislim čujem huk i navijanje Bilmišća. Takva publika se rijetko viđa, jednostavno to je nezaboravno.

Iz Zenice u Cenex prešli ste 1996. godine zajedno sa Raonićem?

Upravo tako Raonć i ja prelazimo u Cenex. Mislim da smo imali super tim sa Bjelanom, Taletovićem, Muzurom, Guhdijom i drugim igrača. Ostaje žal za polufinalnom utakmicom sa Slobodom u Tuzli gdje smo bili blizu pobjede.

Kakav je bio osjećaj kad ste dobili poziv za reprezentaciju BiH, i po čemu pamtite?

Poziv  u reprezentaciju BiH slijedi 1995. godine i nastupao sam do 2001. godine. Na što sam neizmjerno ponosan. Igrati za svoju zemlju je osjećaj koji se ne može opisati. Biti u sastavu i ne igrati puno za mene je nešto ogromno. Pogotovo tada u toj generaciji Markovića, Alihodžića, Avdića i ostalih. Moja blokada u Bugarskoj koja nam je pomogla u samom finišu je neki moj doprinos reprezentaciji. Bilo je i nekih dobrih utakmica ali to bih izdvojio.

Nastupali ste još za nekoliko klubova u regiji i u inostranstvu, koji posebno pamtite?

Posebno ponosan što sam igrao za Šibenik, u gradu i klubu Dražena Petrovića. To mi je uz sezonu u Polzeli (Slovenija), bila i najbolja u mojoj karijeri.

Da li ste igrali sa mlađim bratom Armendom u timu?

Sa Armendom sam igrao u Cenexu, i na kraju karijere pola sezone u Kaknju.

Ostali ste u košarkaškim vodama?

Trenutno treniram žensku ekipu u Drugoj ligi Švicarske, i radim u jednoj kompaniji.

Zenica je nekada imala dva kluba u bh. eliti, a danas nijedan. Kakav je Vaš stav po tom pitanju?

Zenica je uvijek bila izvor košarkaskih talenata. Poniklo  je dosta dobrih i poznatih košarkaša. Bit će Čelik opet jak tim. Nadam se i da će se vratiti u vrh bh. košarke, jer mu je tu mjesto.

 

Koji treneri su na Vas ostavili poseban utisak na razvoj u karijeri?

Imao sam puno trenera, izdvojio bih: Envera Jahića, Sabita Hadžića, Vjećeslava Tolja, Dragana Kisina i Borisa Zrinskog.

Nedim Salaharević

Leave a Reply