U eri kada se svijet ubrzano digitalizira, a umjetna inteligencija sve više preuzima uloge koje su donedavno bile isključivo ljudske, jedno područje ostaje gotovo netaknuto – košarkaški teren. Od koša do koša, ChatGPT ne može igra i da ima najbolju pripremu na svijetu. Zato što tu i dalje vladaju emocija, instinkt i ljudska inteligencija basketa.
Umjetna inteligencija može analizirati utakmicu do posljednjeg detalja, izračunati procenat šuta iz ili možda predvidjeti kretanje igrača u pik-en-rolu. Međutim ne može osjetiti trenutak kada je loptu za pobjedu u obruču i publika nakon toga u delirijumu. Ne može čuti škripu patika, ni znati težinu poraza koja se vidi u spuštenim ramenima igrača.
Košarka je mnogo više od statistike i analitike. To je igra emocije, hemije i ljudske intelinecije to umjetna inteligencija ne razumije. Trener može imati najbolju taktiku na svijetu, ali ako jedan igrač “izgori” od želje, plan pada u vodu. I to je ono što čini sport živim – njegova nepredvidivost.
Umjetna inteligencija možda može predložiti najbolju postavu na osnovu brojeva, ali ne zna kad treba ostaviti kapitena u igri “jer ima osjećaj da će pogoditi taj šut”.
Ne zna kako je to čuti hiljade ljudi kako skandiraju svom timu i igračima, niti zna taj osjećaj nakon promašenog slobodnog bacanja koje odlučuje utakmicu.
Zato, dok svijet ide prema robotici, dok se sve može digitalno simulirati i obraditi, košarka ostaje oaza stvarnosti. Na parketu nema algoritama, samo igrači. A dok ChatGPT ne može zakucati loptu, igrač i dalje može organizovati napad od koša do koša sa najboljim akcijama, koje košarku čine najljepšim sportom!
N.S.
