Tekst o Mirzi Delibašiću, autora Milorada Bjelogrlića prenosimo sa sajta sport.klub povodom 8. decembra, dana kad je premiuo slavni košarkaš https://sportklub.n1info.rs/skener/mirza-delibasic-kosarkaski-carobnjak/https://sportklub.n1info.rs/skener/mirza-delibasic-kosarkaski-carobnjak/.
***
Postoje tako neki ljudi za koje se čini da se Bog nasmiješi kada ih vidi, kao da ih je dodirnuo kada su došli na ovaj svijet. Podario ih je enormnim darom za igru. Mirza Delibašić, Kinđe, kako su ga od djetinjstva zvali, bio je superiorno talentovan, pravi košarkaški čarobnjak.
Teško da je bilo koji igrač toliko značio klubu i gradu, kao što je on za Sarajevo. Legenda, nego šta. Nenadmašni protagonist jednog vremena. Prije 23 godine 8. decembra 2001. otišao je na put bez povratka, među anđele gdje mu je i mjesto.
Imao je sretno djetinjstvo. Odrastao u Tuzli, na raskrsnici ulica Petra Kočića i Đure Đakovića. U petoj godina mati ga je odvela na balet. Bio je sam među dvadesetak devojčica i kratko se tu zadržao. Onda se „upalio” za sport. U osnovnoj školi počinje da trenira tenis i 1968. kao trinaestogodišnjak postaje šampion BiH. Tada slikedi prva velika nepravda u životu. Umjesto njega na turnir u Čehoslovačku putuje, neki „guzonjin sin”. Poludio je. Odlazi kući, uzima dva nova Slezingerova reketa i vraća ih u klub. Neće više da trenira. U školi je vidio oglas da KK Sloboda upisuje dječake uzrasta do 14 godina.
Zadar, 1972. godina. Kadetsko prvenstvo Evrope. Jugoslavija postaje šampion. Jedan od najzaslužnijih za zlato – Mirza Delibašić. Ranko Žeravica po svaku cijenu želi da ga dovede u Partizan gdje je već bio tri mjeseca, ali Beograd mu se nije svidio. Tih dana se Bosna plasirala u Prvu ligu i grupa entuzijasta kreće u projekat stvaranja evropske Bosne. Za ambiciozan plan potrebni su i talentovani igrači. U ljeto te godine „studenti” dovode Delibašića u Sarajevo.
Dječački snovi o uspjehu i slavi počinju da se ostvaruju. Debituje za reprezentaciju Jugoslavije. Na Evropskom prvenstvu u Beogradu 1975. osvaja zlato, a zatim, dvije godine kasnije u Liježu, repriza. U finalu protiv tadašnjeg SSSR Zoran Slavnić i Dragan Kićanović igraju čuvenu „odbojku” uz koju su odrasle generacije klinaca, pošto je špica „Sportske subote” decenijama počinjala tim snimkom.
Na Svetskom prvenstvu u Manili 1978. „plavi” su u finalu pobijedili SSSR, a Mirzu počinju da muče leđa. Hronična povreda. Prvi put saznaje šta sve, do tada potpuno anonimna oblast u medicini, akupunktura može da učini. Uz pomoć igala, ipak igra finale iako su bolovi, kako je pričao, bili stravični. Šlag je stigao na kraju. Na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine Kinđe je stigao do posljednjeg ovozemaljskog zlata. U finalu protiv Italije sa 22 koša bio je najefikasniji igrač. Pokorena je Evropa, svijet, galaksija.
Dolazi, konačno, i titula sa Bosnom. U sezoni 1978/79. Sarajlije osvajaju titulu. Mirzin prosjek koševa je 33,7, a tada nije bilo „trojki”. Na samo tri utakmice je bio ispod 50 %, a na nekima je imao procenat od nevjerovatnih 80 odsto. Slobodna bacanja 92,6. Fantastično. Evropa se trese pred Bosnom. Padaju Real, Makabi i dolazi finale protiv Emersona u Grenoblu. Bosna pobjeđuje 96:93 i postaje evropski prvak. Duša i mozak tima bio je Delibašić.
Logično je bilo da Kinđe poslije Bosne ode „vani”, da zaradi koji dinar za stare dane. Gdje je mogao drugde da ode kralj, nego u kraljevski klub – Real Madrid. Već u startu „kupio” je Špance. U ljeto te 1981. godine ga je nazvao Luis de Karlos i ponudio mu da dođe u Real što je odmah prihvatio.
„Potpisaćemo kasnije, meni je dovoljna i rikeč,“ rekao je, a zatim se vratio u Sarajevo, koje je volio najviše na svijetu.
Riječ je naravno ispoštovao. Otišao je u Madrid gdje mu je čuveni Lolo Sainz dao nadimak – Maestro. U stilu nadimka, maestralno je i odigrao prvu sezonu. Iz tog perioda, još jedna epizodica najbolje govori o njegovom karakteru.
„Zadnja rupa na svirali” u Kraljevskom klubu bio je Angelino, skromni tihi čovek koji je vodio računa o klupskoj opremi. Ostali igrači ga nisu „fermali”, ali je Kinđetu prirastao uz srce. Angelino je silno želio da kupi motor. Dugo je sakupljao novac i svaki dan je obilazio prodavnice, u nadi da će jednog dana da ga kupi. Kinđe je to znao i u „četiri oka” mu je rekao da ima iznenađenje. Tri dana kasnije je došao sa novcem za motor i dao ga Angelinu, koji nije želio da ga uzme, ali se na Mirzino navaljivanje predomislio.
Ipak, za vreme boravka u Madridu Mirza počinje da se suočava s problemima, ali ne sportske prirode. Strast za kartanjem i čašicom polako ga uzimaju pod svoje. Divio se španskim i francuskim vinima i sve je manje vodio računa o sebi. Zvanično nikada nije priznao, ali se po gradu pričalo da ga je bivši fudbalski reprezentativac Nemačke Uli Štilike, koji je igrao za Real, „ogulio” na kartama. Loše vijesti stigle su i do Sarajeva. Upozoravali su ga oni s kojima je bio blizak da se okani pića i kocke, ali uzalud. Kakav je bio na terenu takav je bio u kafani i u kocki. Uvijek je davao sve od sebe.
Išao je do kraja, čak i po cijenu gubitka i novca i zdravlja.
„Živim kako hoću, pustite me na miru,“ prepričavao je Lolo Sainz rikeči svojeg prijatelja u jednom intervjuu posle Delibašićeve smrti.
Boravio je u Madridu dvije godine, a onda na poziv Bogdana Tanjevića 1983. prelazi u italijansku Kazertu. Prvenstvo praktično nije ni počelo, a Mirza je, dok se brijao, doživeo moždani udar. Umjesto da juriša na titulu šampiona Italije, počeo je novu borbu, najveću do sada, borbu za život. Na sreću oporavio se, ali morao je da „batali” košarku. Bio je to najsuroviji mogući kraj igračke karijere.
Vraća se u Sarajevo gdje je postavljen za direktora Bosne. Administrativni poslovi nisu ga činili nimalo sretnim. U najdražem klubu dušebrižnici svih formata i kalibara, sitne duše kojima je nekada bila čast da budu makar u njegovoj blizini i da se pozdrave s njim, sada počinju da ga osporavaju.
U vječnoj zaveri protiv sebe, emotivac, kakav je uvijek bio, teško to podnosi i poslije kratke apstinencije ponovo se hvata čašice. Sada u daleko većim količinama nego nekada u Madridu. Sa španskih i francuskih vina prešao je na pivo, s piva na viski. Alkohol mu je prvo bio zabava, anestetik protiv bola, antidepresiv…. Priznaje da mu postaje veliki problem. Svakodnevno je nazdravljao životu, nemilosrdno se uništavajući. Dan bez „glazgovače” bio je nezamisliv. Piće, cigare, kocka – to je u jednom trenutku životne slabosti bio Mirzin izbor. Živio je 300 na sat. Kao da je predosjećao da će ga smrt prerano uzeti.
Rat ga dočekuje, a gdje drugo nego u Sarajevu. Nekadašnji saigrač iz Reala, čuveni Vejn Brabender ga zove u Madrid, obećava mu zaposlenje u klubu, ali Mirzi nije ni u „peti” da prihvati poziv. Nadao se da će ratno ludilo brzo prestati, smatrao je da ne mogu dojučerašnji jarani da se mrze i međusobno ubijaju. Bilo je, nažalost, drugačije. Ni nakon rata nikada nije volio da se sjeća i priča o tim vremenima. Ćutao je kao ateista na času vjeronauke. Silno je patio za Jugoslavijom.
Posljednji put je u Beogradu bio u proljeće 1998. godine. S najboljim drugarom Davorom Popovićem i „Indeksima” koji su imali koncert u „Sava centru“. Najbolji prijatelji, umrli su iste godine i sahranjeni su, a kako drugačije, nego jedan pored drugoga. Legendarni pjevač i legendarni košarkaš.
U trendu je neukusno veličanje „polovnih” igrača. Međutim, postoje dekorativni radnici i stvaraoci istorije. Legende. Kinđe je pisao istoriju basketa na prostorima nekadašnje SFRJ. Oni koji su ga gledali garantovano će to da potvrde.
(Izvor: sport.klub)
