Legendarnog bh.košarkaša, rahmetli Sabahudina Dinu Bilalovića, upoznao sam još kao dječak u svojo rodnoj Vlasenici. Dolazio je svake godine u našu mahalu Zidinu kod svog prijatelja dr. Ese Aganovića. Dino je, što bi se reklo, bio prvi čovjek kojeg sam s televizijjskih ekrana vidio uživo. Nisam propuštao nijednu košakašku utakmicu subotom u 17 sati.
Gledao sam Bilalovića u dresu Bosne sa reklamom UNIS-a ili Agfe kako nemilice zatrpava koševe protivničkih ekipa. Zato kada sam ga prvi put vidio u svojoj mahali, protrljao sam oči jer nisam mogao povjerovati da je on među nama.
Parkirao bi svog Golfa 1, u hladovini vlaseničke pijace gdje smo se i mi igrali. Kada bi izlazio uvijek bi nam dijelio bombone i čokolade i džepni kalendar Bosne, a kasnije Vojvodine za koju je nastupao. Uvijek bi porazgovarao s nama, uz osmijeh na licu. Postavljao sam mu najviše pitanja od svih drugova. Imao je strpljenja na svako da mi odgovori kao i mojim drugovima.
Također davao je neprocjenjive savjete mom rahmetli bratu Edinu, koji je tada sa nepunih 16 godina potpisao za Slobodu. Upijao je svaku njegovu riječ.
U našoj sobi gdje su bili posteri samo Hajduka i Jugoplastike, Kukoča, Rađe, Asanovića, Bokšića, bila su zalijepljena i dva kalendara Bosne i Vojvodine na kojima je bio Dino!
I danas kada odem svojoj kući u Vlasenicu, i dok se penjem uz pijacu vidim onu hladovinu gdje bi se Dino parkirao sa svojim “kecom”. Odmah mi pred očima bude slika Golfa 1 iz kojeg je izlazio bivši reprezentivac Jugoslavije.
Čovjek koji je sa 225 poena u dresu Bosne i Hercegovine bio prvi strijelac Eurobasketa 1993. godine u Njemačkoj. Postizao je 25 poena po utakmici…
Dinu, legendu, zapamtila je i naša vlasenička mahala Zidina.
N.S.
