Košarka je bratstvo. Košarkaši, bilo da su profesionalno ili amaterski angažovani u ovoj svetoj igri, govore jednim posebnom jezikom iskrenih emocija i nivo strasti koje iskazuju kada igraju ili gledaju najdražu igru je nadrealan. Od lokalnih amaterskih i nižerazrednih liga pa sve do najvećih košarkaških teatara, princip je uvijek isti.. Kada si na terenu postaješ glavni akter jedne adrenalinski nabojene priče koja te lako čini ovisnikom i uvijek te bjesomučno tjera da se vratiš po još. U svojoj kratkoj i ozljedama obilježenoj igračkoj karijeru imao sam čast upoznati na stotine igrača, različitih godina, kvaliteta, talenata i mogućnosti. Svi oni imali su jednu opipljivu zajedničku karakteristiku.. Brutalnu i iskrenu strast prema svetoj igri ispod obruča, koja je u godinama koje su prolazile pored nas, postala način života, najveća i ljubav i najbitnije životno opredjeljenje.
Početkom 20-tog vijeka u svojoj rodnoj Tuzli, imao sam sreću igrati za jedan šarmerski i romantičarski klub pod imenom ‘’Zmaj od Bosne’’. Sportsko društvo ‘’Zmaj od Bosne’’, obnovljeno je u prvoj polovini devedestih u Tuzli kao svojevrsni pandan sportskom društvu ‘’Sloboda’’. U godinama koje su dolazile, postepeno je gubilo korak sa tuzlanskim gigantom i ostalo je samo fusnota na marginama tuzlanske sportske istorije. Košarkaška sekcija je, iznenadjujuće, potrajala jako dugo i u drugoj polovini devedesetih i početkom novog milenija igrala je značajnu ulogu u tadašnjim prvoligaškim takmičenjima unutar Federacije. O ‘’Zmaju’’ sam ovdje već i pisao, ali bitno je ponoviti da je klub djelovao kao fuzija talentovanih mladih igrača i veterana koji nisu znali reći zbogom igri koju su voljeli svim srcem. Sa tuzlanskim ‘’Zmajem’’ u dvije sezone koliko imao sreću biti tu, obišao sam na desetine terena i odigrao stotinjak utakmice, a scene sa kojim sam se susretao, nadrealne detalje kojim sam svjedočio i igrače protiv kojih sam imao čast igrati, su mi ostalo duboko urezani u srcu i sjećanju.Danas ću sa vama podijeliti neke od tih legendarnih priča koje su, barem meni, dostojni ekranizacije.
Jedna od najupečatljivijih utakmica bila je ona protiv tuzlanske ‘’Sloboda Dite’’, negdjem sredinom prvenstva u sezoni 2000/2001. Za naše, bosanske uslove, Sloboda je bila crveni Ferari od 1000 konjskih snaga. Par Amerikanaca i nekoliko reprezentativaca uz basnoslovne ugovore, bili su garant da se u Tuzli tada igrala odlična košarka. Mi u ‘’Zmaju’’ smo naravno igrali za patike i sendviče. Disproporcija između profesionalnih i poluamaterskih ekipa se najbolje vidjela sezonu prije kada je sarajevski gigant ‘Bosna’ pobjedila gradskog rivala ‘Cenexa’ sa 105:55. Mi smo znali da se nećemo dobro provesti. Poluvrijeme je bilo 67:13. Izrevoltirani, pola naših starijih suigrača se na poluvremenu, što od bijesa, što od sramote, obukla i otišla na kafu u obližnji restoran. Cilj je bio, a to smo kasnije saznali, da ni u kom slučaju ne pređemo cifru od 30 poena. Zadovoljstvo im je oduzeo moj tadašnji suigrač a sada sjajan trener Vladimir Mićanović sa trojkom pred sami kraj utakmice za konačan rezultat 33:100. Egzekucija je, bila nemilosrdna i potpuna uz gotovo savršeno iskazivanje moći. Ipak, ono što je meni ostalo u sjećanju jeste kada je moj saigrač Mehmedbegović sredinom utakmice udario ‘bananu’ legendarnom Slobodinom centru Vujoviću. Iz sve snage je ispustio samo njemu karakterističan urlik ‘Miduuljaaa’’(samo njemu poznat sleng za blokadu), a mi Zmajevi, i staro i mlado, od sreće i šoka smo rastrčali svako na svoju stranu, kao da smo postigli gol u finalu svjetskog prvenstva u fudbalu. Publika nas je gledala u čudu,a mi smo živjeli emociju. Taj isti Mehmedbegović, dobar igrač i predivan čovjek, znan kao ‘Munara’ zbog svoje visine će godinu kasnije u Konjicu, šarmerski natjerati svoje mlađe saigrače da rove po znojavim trenerkama i dresovima preko sat vremena, tražeći njegov sat koji je navodno zagubio. Sat je naravno, svo vrijeme bio na ruci. Uostalom, protiv se Slobode se nije moglo igrati, jer je Zmaj, u svojoj kratkoj istoriji, uspio pobijediti samo jednom i to sa pola koša razlike. Individualno smo se ponekad znali nositi sa moćnim protivnikom, o čemu svjedoči jedna od partija mog prijatelja Nedima Salaharevića, kada je godinu poslije toj istoj Slobodi i njenom stotinjak hiljada vrijednom američkom centru Waneu, za dvadesetak minuta utrpao 14 poena uz 14 skokova, praveći ga smiješnim na oba kraja terena. Držali smo egal do kraja, kada sjajni šuter i jedan od najboljih igrača Jadranske lige, Dragan Aleksić upalio crvenu lampicu i zasuo nas sa šest trojki.
Realno, naši pravi rivali za borbu u sredini tabele su se skrivali u Konjicu, Hadžićima, Sanskom Mostu i Vogošći, a ne u Sarajevu, Zenici ili Tuzli. O psu, koji nas je iz godine u godinu vjerno dočekivao u Konjicu sam već pisao, a meni najčudnije i najedukativnije gostovanje je uvijek bilo kod košarkaškog kluba ‘’Bošnjak’’ u Hadžićima. U sezoni 2001/2002 sam već stasao i u sedam uzastopnih kola sam, postizao preko 25 poena. Mislio sam da sam pokupio svu pamet svijeta a onda me put naveo u Hadžiće, na noge Amiru Rešidoviću i Aliji Tutunu. Ovaj par majstora, tada na zalasku karijera, je u predratnim godinama žario i palio u Republičkoj ligi, a po završetku ratnih sukoba, košarku su igrali na majstorstvo, sa pola snage i uz ogromno znanje. Rešidović, bek šuter, sadašnji terener kluba iz Hadžića, sa svojim elegantnim skok šutem, bio je pomor za sve odbrane u ligu. Bio sam sretan, što kao krilni centar, neću morati prolaziti kroz tu torturu. Ono što nisam znao jeste da ću ipak morati proći kroz jedan drugi, privatni pakao. Alija Tutun, centar ekipe iz Hadžića, je bio fizički najimpozantiji igrač kojeg sam do tada vidio. Ne previše krupan, sa dva metra i par centimetara visine, sa nenormalnom snagom me cijelu utakmicu dovodio do ludila. Tragedija je bila u tome, da se nije uopšte ni trudio. Pred sami kraj neizvjesne utakmice, uz 30 ak poena na kontu, trčeći nazad u odbranu nakon laganih poena koje je postigao preko mene, okrenuo se i mrtav ozbiljan me pitao: ‘’Sine, osjetiš li ti neku vlagu u dvorani.Moram im reći da malo prozrače ovo, pogušićemo se’. Čovjek uopšte nije bio tu. Utakmicu smo tijesno izgubili, ali su trauma ostale još dugo poslije.
U Sanskom Mostu nas je ulazeći u hol dvorane, dočekao Adi Dervišević, sjajni zenički bek iz sredine devedestih. Na zalasku karijeru, u polumraku, u trošnoj dvorani na zapadu Bosne, sjedio je kao lik iz westerna za šankom sa šeširom na glavu, cigarom u ustima i viskijem u ruci. Bio je pokrupan i vidljivo, van trenažnog procesa. Smrknuto i karakteristično nas je pogledao dok smo prolazili, ne govoreći ništa. Znao sam da će naši mladi i talentovani bekovi koji pucali od snage biti u nevolji. Adi je ljutito utrpao četrdesetak koševa, prošao pored naše klupe uputivši nam značajan pogled i zauvijek nestao sa košarkaške scene.
U inauguralnoj sezoni Jadranske lige, 2001/2002, sarajevska Bosna, odlaskom šampionske generacije Mirkovića, Lerića, Terzića i Konakovića, bila je u najbolju ruku prosječna ekipa. Sve ekipe u tadašnjem šampionatu su bile itekako svjesni ranjivosti sarajevskog giganta i svi smo očekivali komad kolača u vidu neke iznenađujuće pobjede. Nekadašnji prvak Evrope bio je u krizi i kao ubjedljivo posljednoplasirani klub u Jadranskoj ligi, dočekao je u Zetri tuzlanskog ‘’Zmaja’’, u okviru državnog šampionata. Tijesan poraz u Tuzli od par koševa razlike, par mjeseci prije, davao nam je pravo da se nadamo iznenađenju. Bosna je, te sezone, bila očajna šuterska ekipa, i nije bilo naznake da će samo par godina kasnije ponovo dominirati državom i regionom.Stoga, taktika našeg tadašnjeg trenera Bradića, rođenog Sarajlije, bila je veoma jednostavna. ’’Zatvori reket, pusti ih da šutiraju.. Sve što pogode, a neće pogoditi ništa, ide na moju dušu’.
Gameplan je bio postavljen i puni samopouzdanja smo ušli na zagrijavanje. Završilo je 105:55 za Bosnu. Pogodili su 23 trojke sa procentom od 50-ak %. U autobusu, na putu prema Tuzli, nismo znali da li de se smijemo ili plačemo. Ja i dan danas, kada je oblačno, ne mogu da dokučim da li će pada kiša ili Bosnine trojke. Ne zatvaraš reket evropskom prvaku i puštaš ga šutira. Taj rulet ima šest metaka, a ne jedan.
Uspomene na odličnu ligu, sjajne igrače i neka bolja vremena ne jenjavaju.Uz godine koje bježe pored nas, one rastu u očima i srcu jer se čovjek uvijek vraća onim lijepim scenama koje su ostale na putu koji je prošao. Sretan sam što ova silna sportska i bratska sjećanja, još uvijek bukte i žive u meni.
DAMIR Husanović
