Kada krenete u potragu za mladim talentima u BiH omladinskoj košarci, nije problem naći ih, ima ih na svakom koraku. Nakon što smo zakoračili u Široki odmah smo potražili momka o kojem se dosta priča, koji je redovan član U-14, U-15 i U-16 reprezentacije Hrvatske, mladić rodom iz Sinja koji je ovih dana osvojio nagradu za najboljeg kadeta Grada Širokog Brijega. Riječ je o velikom borcu, velikom radniku, skromnom tinejdžeru po imenu Dominik Vujanović.
Osvojili ste nagradu za najboljeg kadeta za 2019. godinu Grada Širokog Brijega, no to vam nije prva nagrada na razini tog grada, već ste 2017. godine proglašeni nadom godine. Koliko vam znači ta nagrada koja ipak pokazuje da se trud i upornost ipak zapažaju i cijene?
„Definitivno da je velika čast u mom gradu koji slovi kao grad sporta primiti ovakva priznanja. Nakon što sam proglašen nadom godine te nakon dvije godine dobijem ovo priznanje kao kadet, znači da se trud, rad i odricanje isplati pa je motiv sada još veći. No ne smijemo zaboraviti da je ovo ekipni sport i da su ovom pridonijeli moji suigrači treneri“, kaže mladić koji igra na poziciji playmakera.
U nastavak razgovora najbolje da krenemo sa vašim samim počecima, pa nam recite kada i kako ste se počeli baviti košarkom?
„Ljubav prema košarci se rodila još kada sam kao dijete išao u dvoranu pratiti očeve utakmice. Počeo sam trenirati sa 7 godina, već na početku sam trenirao sa starijim igračima jer moje godište nije bilo uključeno u program“, prisjeća se Dominik.
Opišite nam svoj uobičajeni dan.
„Uz redovno pohađanje gimnazije imam i dva treninga dnevno tako da u dvorani provedem 4 do 5 sati dnevno. Ostatak vremena je određen za školske obaveze i rijetko za odmor.“
Kako provodite slobodno vrijeme, ako ga uopće i imate?
„Slobodno vrijeme kojeg ima jako malo provodim sa prijateljima, obitelji, posebno sa dva mlađa brata koja su željna moje pažnje i naravno sa mobitelom“, sa smijehom će dečko za kojeg svi koji ga poznaju kažu kako je odličan igrač al’ prije svega dobar prijatelj.
Vaš otac je Damir Vujanović, svojevremeno vrsni šuter, a danas odličan i iskusan trener, uostalom on vas vodi na utakmicama juniorske selekcije i Širokog 2. Kakav je osjećaj kada vam je otac trener, da li je to dobro ili loše i zašto?
„To što mi je otac trener ima svojih prednosti i mana. Prednost je ta što mi sa svojim savjetima može pomoći i na terenu i van terena te dodatno raditi sa mnom na ispravljanju pogrešaka. A mana je ta što sam pod povećalom jer mnogo misle da imam neke povlastice jer sam njegov sin“, govori nam dečko koji nam se doima mnogo zreliji nego što bi se to reklo po njegovim godinama.
Da li je za vašu odličnu igru zaslužan sportski gen, ipak je i vaša majka bila nogometašica, atletičarka u mladosti i može se pohvalit da je bila prva koja je dobila nagradu za najbolju sportašicu Širokog Brijega, ili je ipak naporan rad „kriv“ za to da ste jedan od najvećih potencijala širokobriješke košarke?
„Sigurno da sam od roditelja naslijedio sportske gene, ali mislim da danas u sportu nije dovoljan samo talent nego treba dosta rada i upornosti da bi se uspjelo“, sigurno će 185 cm visoki kapetan kadetske selekcije Širokog.
Nastupate za juniore i drugi tim Širokog već tri godine, bez obzira što ste 2003. godište, što još niste napunili ni 17 godina. Koliko vam znači to iskustvo igranja sa starijim, iskusnijim i na kraju krajeva fizički dominantnijim igračima?
„U svakom slučaju znači puno u vidu sportskog odrastanja, pogotovo kada igram za Široki 2 jer su većinom protivnički igrači stariji i duplo od mene pa imam respekt prema njima, ali je zato i svaki koš duplo slađi.“
Svaki vikend igrate tri utakmice, prethodne sezone ste imali pravo nastupa i za predkadetski uzrast pa ste znali često odigrati i četiri utakmice u dva dana. Kako uspijevate izdržati taj ritam i kako se to odražava na vašu igru i vas kao tinejdžera koji uz košarku ima i obaveze u školi?
„Umor bude prisutan ali nije mi teško jer radim ono što volim i u tome uživam. Već sam navikao na odricanja pa sam svjestan da ne mogu toliko kao moji vršnjaci izlaziti a što se tiče škole sve još držim pod kontrolom.“
Koja vam je najbolja utakmica, a koje se utakmice najradije prisjećate?
„Najbolja je ujedno i ona koje se najradije prisjećam. Prošlogodišnja utakmica poluzavršnice juniorske lige BiH protiv Slobode u kojoj su nas svi već unaprijed otpisali računajući da nemamo šansi. Međutim pokazali smo zajedništvo i koliko uistinu vrijedimo, dobili utakmicu i na kraju osvojili drugo mjesto“, ponosno se prisjeća.
Redovno ste na popisu hrvatskih omladinskih reprezentacija, ta činjenica je sasvim normalna kad znamo da ste iz rodom iz Sinja, grada koji živi za košarku. U svim reprezentativnim okupljanjima uvijek ste među boljim i zapaženijim igračima. Kako vidite svoju reprezentativnu ulogu u budućnosti i da li sanjate da jednog dana obučete dres A reprezentacije?
„Moj otac je Sinjanin pa od tamo vučem korijene. Ranijih godina zbog nedostatka natjecateljskih utakmica mlađih uzrasta u ligi Herceg-Bosne, trenirao sam u Širokom a vikendom bih odlazio u Sinj i igrao za svoj drugi grad, to su ujedno i prve utakmice koje sam odigrao“, povjerava nam se Dominik te nastavlja: „Kada je u pitanju reprezentacija prošao sam sve uzraste U-14,15,16 Hrvatske, a prošle godine sam nastupio na Olimpijskim igrama u Azerbajdžanu. Dobio sam i poziv BiH reprezentacije no međutim moj trenutni izbor je Hrvatska, a što će biti u budućnosti ovi o mnogo stvari ne samo o meni. Naravno da bi bila čast, A reprezentativni dres smatram nagradom i ponosom za svakog igrača“, kaže Vujanović koji već zna kakav je osjećaj osvojiti medalju sa reprezentacijom jer je sa U-14 reprezentacijom osvojio srebro na neslužbenom Eurobasketu.
Možete li nam reći koje su vaše najveće mane i nedostaci na terenu, a koje su vaše vrline, odnosno gdje pravite prednost naspram protivnicima?
„Vrline i mane na terenu, nije pametno otkrivati, jer ih netko može iskoristiti za svoje taktike hahaha… Mana sigurno ima kao i kod svakog ali nastojim ih ispravit.“
Evo jedno vječito pitanje oko čijih se odgovora vodi prepirka iz dana u dan pa nas zanima tvoj odgovor. Koji stil igre preferiraš, europski ili američki i zašto?
„Uvijek odabirem europski stil jer mi je bliži, , u Americi prevladava atlecitizam i više se igra za atrakciju za publiku“, kaže Vujanović koji ima raspon ruku 194 cm što je za njegovu visinu nadprosječno.
Tko vam je košarkaški uzor koji vas inspirira, čije poteze nastojite kopirati?
„Nemam uzora u pravom smislu te riječi ali volim pogledati lucidne poteze igrača na mojoj poziciji kao što su Teodosić,Dončić…“
Veliki ste obožavatelj nogometnog kluba Široki i Hajduka iz Splita. Znači li to da bismo vas danas gledali na nogometnim terenima da vas život nije odveo u košarku, ili bi odabir pao na nešto treće?
„Istina da sam fan ta dva kluba. I ako volim pogledati sve sportove, ne vidim se ni u jednom osim košarke.“
Poznato je da ste jako požrtvovan igrač, često ste znali igrati ozlijeđeni u što smo se uvjerili i ove i prethodne sezone. Recite nam da li je to ključ za osvajanje trofeja, da se svaki igrač podredi ekipi, da daje sve od sebe dok ga ne iznesu sa terena, kao što je slučaj bio sa vama?
„Uvijek nastojim dati maksimum jer smatram ako svaki igrač tako radi i podredi se ekipi, da je to jedini pravi put ka osvajanju trofeja.“
Koji su po vama ključni faktori koji se moraju poklopiti kako bi neki sportaš iz BiH postigao ozbiljniju, zavidniju karijeru?
„Osim talenta treba raditi na sebi, imati sreće a najvažniji faktor je zdravlje“, mudro objašnjava dečko koji košarku ipak najviše voli igrati sa svojom mlađom braćom Domagojem i Dorianom koji također trenira „loptanje pod obručima“.
Zaključimo ovaj ugodan razgovor vašim željama po pitanju karijere. U kojoj ligi i kojem klubu biste jednog dana voljeli igrati te općenito kakvi su vam planovi u budućnosti za vašu karijeru?
„Prvi cilj i velika želja mi je u skorije vrijeme obući dres seniorskog tima HKK Široki. Volio bih u budućnosti okusiti se i u Euroligi. To su želje a put je trnovit“, zaključuje Dominik Vujanović i zahvaljuje se kao i mi njemu jer nam je čast upoznavati mlade nade koje će jednog dana predstavljati bosanskohercegovački sport na najbolji način diljem svijeta.
Marijan Ćorić
