Nakon što je portal BHbasket uputio žalbu Instituciji ombudsmena BiH dobili smo odgovor KK Igokea, a potom smo dostavili dopunu žalbe.
Nakon toga je odgovorila zaštitarska agencija BOND. Ko pažljivije bude čitao odgovor KK Igokee i zaštitarske agencije BOND uvidjet će niz kontradiktornosti.
Ono što tražimo je konačna odluka Institucije ombudsmena BiH kako bi preduzeli dalje zakonom omogućene korake. Ukoliko konačna odluka izostane, kontaktirat ćemo druge instance, a vjerovatno preduzeti mjere koje nam zakon omogućava.
Odgovorom zaštitarske agencije BOND završavamo sa dossierom Igokea.
Dakle agencija BOND nije zaprimila nikakav dokument o eventualno bezbjedonosno-interesantnim licima… Dok u odgovoru Igokee se navodi kako je policija čitala naše tekstove i da je bila na oprezu.
U prilogu dostavljamo našu dopunu žalbe i to pojedinačne – Nedima Salaharevića i Edina Skokića, u kojim stoji kako ih uopšte ne zanima što nisu dobili akreditaciju već što im nije omogućen nesmatan ulazak u dvoranu kao i svim drugim civilima. Svjedoci su Marko Trbić, Azur Hadžović, Maid Omerović… koji su ih vidjeli ispred dvorane.
Ukoliko imenovani pristanu u sudskom sporu koji slijedi nadamo se da će ispričati samo ono što su vidjeli i čuli.
……………….
Institucija ombudsmena Bosne i Hercegovine
Predmet: Dopuna žalbe
Broj: Ž-BL-06-154/19
Tuzla, 5. april/travanj 2019. godine
Poštovani,
Dostavljam Vam dopunu žalbe koju sam Vam proslijedio 28.3.2019. godine.
U dopuni žalbe šaljem vam ID broj Udruženja Centar kreativnih aktivnosti i Rješenje o registraciji.
Podsjećam da portal Bhbasket egzistira unutar Udruženja Centar kreativnih aktivnosti.
U odgovoru UG KK Igokea je navedeno kako sam sebe predstavljao kao žrtvu i da želim biti žrtva. To je notorna neistina i još jedna ničim izazvana uvreda. Zato Vam u prilogu dopune žalbe šaljem i otvoreno pismo dramskog umjetnika Emira Hadžihafizbegovića, a o navedenim činjenicama u pismu ja u Laktašima nisam progovorio ni riječ niti sam se ikad pozivao na svoju porodičnu tragediju.
http://ba.n1info.com/Vijesti/a325553/Otvoreno-pismo-Emira-Hadzihafizbegovica-Miloradu-Dodiku.html
Na kraju još jednom konstatujem da je u ovom slučaju ne zanima to što nisam dobio akreditaciju.
Žalba se odnosi na, ponavljam, da mi UG KK Igokea, i mojim saradnicima, nije dozvolilo ulazak u dvoranu kao civilu grubo kršeći moja osnova ljudska prava. Pravo na slobodu kretanja. Žalba se odnosi i na neovlašteno praćenje mog ličnog FB profila i mojih objava. UG KK Igokea nije organizovano na način da može obavjati i obavještajnu djelatnost.
Zahtjevam javno i pismeno izvinjenje UG KK Igokee što su mi na grub i brutalan način zabranili ulazak u dvoranu kao slobodnog građanina ove zemlje, te da su me 15-ak minuta, zajedno sa mojim saradnicima, diskriminisali po raznim osnovama.
Srdačan pozdrav!
Nedim Salaharević
Predsjednik Udruženja Centar kreativnih aktivnosti
………………………….
Institucija ombudsmena BiH
Predmet: Komentar na žalbu
Broj: Ž-BL-06-154/19.
Tuzla, 25. mart/ožujak 2019. godine
Poštovani,
Dostavljam Vam komentar u pisanoj formi na odgovor koji je Instituciji ombudsmena dostavilo Udruženje građana Košarkaški klub „Igokea“ Laktaši. Prethodno sam dao saglasnost Nedimu Salahareviću, da u moje ime i ime moje supruge Selme Skokić pošalje žalbu u vezi sa događajima za vrijeme održavanja final-foura Kupa Mirza Delibašić u Laktašima.
S pažnjom sam pročitao odgovor UG KK Igokea, a u jednom dijelu se pominjem imenom i prezimenom kao izvjesni Edin Skokić.
Novinar sam od 1999. godine i do sada sam objavio oko 20.000 autorskih članaka u dnevnim i sedmičnim izdanjima. Pratio sam različite vrste događaja. Političke, muzičke, obrazovne, sportske i nikada u proteklih 20 godina na tako grub način nisu narušena moja osnovna ljudska prava kao što je to učinjeno za vrijeme održavanja Kupa Mirza Delibašić u Laktašima.
Prethodno sam samo jednom, prije ovog nemilog događaja, bio u Laktašima i na utakmici UG KK Igokea. Prilikom te posjete od g. Nenada Vurune sam dobio akreditaciju kluba bez da sam popunjavao bilo kakav formular i bez prethodne najave. Nakon toga sam napisao tekst:
Koji je objavljen 8. aprila 2015. godine i još jednom publikovan 23. oktobra 2016. godine. Tekst je bez moje dozvole prenijet u dnevnom izdanju Sportskog žurnala (Beograd) u aprilu 2015. godine.
Dakle, moje prethodno pisanje nije imalo nikakvih dodirnih tačaka sa onim što tvrde u UG KK Igokea. No, suština moje žalbe ne odnosi se na izdavanje ili ne izdavanje akreditacije. Suština je da nisam dobio akreditaciju i da sam to prihvatio bez da sam g. Nenadu Vuruni rekao riječ ispred dvorane u Laktašima.
Pomirio sam se s tim da ne mogu kao novinar prisustvovati Kupu Mirza Delibašić, iako nisam dobio pravo objašnjenje zbog čega je to tako. Znam da sam g. Nenadu Vuruni rekao da sam član Udruženja BH novinari i da sam uposlenik Dnevnog avaza, te da sam ranije bio saradnik Nezavisnih novina, portala Klix.ba, Večernjih novina itd.
U konkretnom slučaju moja žalba se odnosi na sljedeće:
Nakon što mi je uskraćena akreditacija, zajedno sa suprugom i Nedimom Salaharevićem krenuo sam na utakmicu kao civil, kao slobodni građanin ove države. Na deset metara prije ulaza rečeno mi je kako ne mogu ući u dvoranu.
Pitao sam zaštitara agencije „Bond“ zbog čega je to tako, a on mi je odgovorio da nam je klub zabranio ulazak u dvoranu. Pitao sam ga da li slobodan ulaz, a on mi je doslovce odgovorio: „Ulaz je slobodan, ali za vas nije“. Pitao sam ga može li moja supruga ući u dvoranu, koja je samo član udruženja i volonterka UG „CKA“, a on mi je rekao da ne može. Ja sam zvao PS Laktaši i zamolio službenika policije da dođe do ulaza. Rekao sam mu pred svima da nam omogući ulaz, ali mi je šef smjene odgovorio kako oni nemaju ingerencije takve vrste.
Rekao sam mu da su mi narušena osnovna ljudska prava. Pravo na slobodu kretanja, jer je ulaz u dvoranu bio slobodan za sve građane, ali ne i za mene i ljude koji su bili u društvu sa mnom. Ja sam došao na javni skup, a ne na svadbu ili nečiji rođendan. Za ove moje tvrdnje postoje i svjedoci. Trener OKK Spars Marko Trbić je bio ispred dvorane kada su mi/nam uskraćena osnovna ljudska prava i koji je zaštitare „Bonda“, nakon što je čuo da nam je zabranjen ulaz, pitao: „Mogu li ja ući?“. Oni su odgovorili – DA. Zabranu je vidio i moj poznanik Azur Hadžović iz Brčkog, koji je ušao bez problema u dvoranu, a ne ja i ljudi u društvu sa mnom, jer smo na najgrublji način diskiminisani.
Na moje insistitanje jedan od zaštitara je otišao do svog šefa. Ime i prezime ne znam, ali se možemo suočiti bilo kad i bilo gdje. Šef je došao i rekao da ne može da nas pusti jer smo „bezbjedonosna prijetnja“ i da su taj dokument u pismenoj formi dobili od kluba. Zahtjevam da UG KK Igokea dostavi taj dokument PS Laktaši, vama i meni lično.
Ja sam rekao policajcima svoj JMBG i rekao da plaćam porez u entitetu RS gdje imam imovinu, te sam im rekao da me odmah uhapse ako sam u bilo kakvom prekršaju. Policajci su samo slegli ramenima. Pored toga što mi je klub uskratio slobodu kretanja, klub me je označio i kao „bezbjedonosnu prijetnju“. Zbog tih i takvih kvalifikacija morao sam potražiti liječničku pomoć, jer takve neutemeljene tvrdnje su udarile na moj čast i ljudsko dostojanstvo.
Ja sam rekao, odnosno pitao, zaštitare i policiju da li mi je zabranjen ulaz zato što sam Bošnjak, a oni su odgovorili da to nije u pitanju već da je klub izdao pismeno obavještenje da ja, moja supruga i Nedim Salaharević ne može ući jer smo prijetnja po bezbjednost. Pitao sam policiju po kojem članu Zakona o javnim okupljanjima RS meni neko može zabraniti gledanje utakmice, odnosno prisustvo javnom skupu, ali mi oni nisu dali odgovor.
Ja sam rekao da ću ispred dvorane ostati dok se utakmice ne završe i ja sam rekao da ne želimo od svega ovog praviti „slučaj“, jer da smo to htjeli mogli smo uključiti live prijenos i emitovati na youtube i facebook kanalu kako nas zaštitari izbaciju iz dvorane. Još jednom sam zamolio šefa obezbjeđenja da ode do ljudi iz Igokee, izvjesne Slavice, i da im kaže kako nam ne mogu zabraniti prisustvo utakmicama. Inače, ovaj razgovor je trajao 15-ak minuta. I dok su drugi slobodni građani bez problema ulazili, nama je pravo na slobodu kretanja zbog nečije samovolje bilo uskraćeno. U tih 15 minuta „pregovora“ smo na najgrublji način poniženi i diskriminisani.
Sačekali smo šefa koji se vratio i rekao da možemo ući, ali da ne smijemo upotrebljavati opremu. Predao sam jednom od zaštitara svoj ranac i rekao da je u njemu oprema vrijednosti 3.000 KM. On je rekao: „Ponesi ti to sa sobom“. Poslije 20-ak minuta poniženja pred drugim slobodnim građanima koji su to sve gledali, nas su pustili u dvoranu.
Prvog dana nam je šef obezbjeđenja sugerisao da sjednemo na sjevernu tribinu i tačno je da smo bili sami. No, znam dobro da je zaštitaru pored tribine rečeno da motri na nas, kao i policiji. Na poluvremenu utakmice šef obezbjeđenja nam je rekao da slobodno možemo otići do WC-a ili do caffe bara. Zašto je on dolazio do nas da nam to kaže ako smo imali sva prava, kako tvrde u UG KK Igokea?
Iz Igokee mogu tvrditi šta god hoće, ali mene je to, kao žrtvu etničkog čišćenja iz Bijeljine, podsjetilo na dane kada sam u konvoju sa još 500 mojih komšija protjeran iz rodnog mjesta. I tada su nam ljudi, samo u nekim drugim uniformama, govorili kada smijemo otići u WC ili kada smijemo jesti. Prema tome u 21. vijeku, u slobodnoj državi, odnos kluba koji sebe naziva modernim i proevropskim je u najmanju ruku sramotan.
Drugi dan sam ponovo došao u Laktaše, ali ovoga puta bez supruge. Nedim Salaharević i ja smo bez problema ušli u dvoranu i sjeli na mjesto gdje smo i dan ranije sjedili. Na poluvremenu je Nedim Salaharević izvadio laptop, a šef obezbjeđenja je odmah dotrčao i rekao da to ne radi. Drugi građani su mogli koristiti mobitele, tablete, možda je neko imao i laptop, ali oni nisu bili pod nadzorom kao mi.
Šef objezbjeđenja je svom kolegi, koji je motrio na nas, rekao da nas izbaci iz dvorane ukoliko još jednom izvadi laptop. Ja sam iziritiran takvim sramotnim odnosom iskoristio nepažnju zaštitara, te sam prilikom dodjele trofeja otišao među publiku iz Laktaša i sa tribina napravio fotografije koje su korišćenje uz objavu teksta, jer sam u rancu imao fotoaparat koji nisam smio koristiti ni za privatne, ali ni za poslovne svrhe uprkos činjenici što nam je iz KS BiH rečeno da nam rad ne može biti zabranjen.
Na izlasku iz dvorane pozdravio sam se sa šefom zaštitarske agencije, a on mi je rekao kako nam je učinio usluge jer nam je, citiram: „Progledao kroz prste“.
U konkretnom slučaju mene ne zanima zašto nisam dobio akreditaciju. Mogu reći kako KK Igokea nije poslala zvaničan akt medijskim kućama o načinu akreditovanja kakva je praksa priliko organizacije ovakvog takmičenja. Mogu prihvatiti da je to interna odluka kluba koja je donijeta iz ovih ili onih razloga.
Ne mogu prihvatiti činjenicu i na to se odnosi moja žalba da mi je bila ograničena sloboda kretanja, ugroženo ljudsko dostojanstvo i čast. Jer, molim vas, kada vam neko kaže ulaz u dvoranu je slobodan, ali za vas nije, to je eklatantantan primjer nedozvoljenog etiketiranja i stavljanja „mete na čelo“. Ako tome dodam i da mi je rečeno da sam „bezbjedonosna prijetnja“ što nikad i nigdje nisam bio, onda je na najbrutalniji način udareno na moju čast i dostojanstvo. U ovom slučaju udareno je na čast i dostojanstvo moje supruge, majke troje djece, kojoj je uskraćena sloboda kretanja samo zato što je bila u društvu sa mnom i Nedimom Salaharevićem.
Rečeno mi je da je to naredba kluba i da postoji pismeno obavještenje. Stoga odgovornim za novonastalu situaciju krivim UG KK Igokea i opravdano sumnjam da je sve gore pobrojano što mi se dogodilo povezano sa mojim vjerskim i nacionalnim opredjeljenjen, s mojim pravom na slobodu mišljenja i izražavanja, odnosno na moja osnovna ljudska prava.
Molim Vas da u skladu sa Vašim ovlaštenjima i snagom Vašeg autoriteta utičete na UG KK Igokea da slične stvari ne radi u budućnosti. Ne mogu reći da mi je bilo svejedno nakon svega ovog što mi je rečeno u Laktašima. Iskren da budem osjećao sam jednu vrstu straha koju vam ne mogu opisati, jer takav strah imaju samo osobe koje su žrtve etničkog čišćenja i koje su u tim nesrenim okolnostima imale posla sa uniformisanim osobama. Meni je bilo onemogućeno da kao novinar profesionalac, bez obzira za koju mediju kuću radio, jer finale Kupa BiH mogu pratiti i freelenceri, ali povrh svega ističem da su mi ničim izazvanim uskraćena osnovna ljudska prava – pravo na slobodu kretanja.
Od UG KK Igokea tražim pismeno izvinjenje i tražim da mi na narednim utakmicama omoguće da kao slobodan građanin ove države bez problema pratim utakmice po svom izboru te da mi u skladu sa svojim pravilima o akreditaciji, odnosno pravilima KS BiH i Aba lige, omoguće da ravnopravno kao i drugi novinari apliciram i da dobijem akreditaciju kako bi svoju dužnost mogao obavljati.
Srdačan pozdrav
Edin Skokić
