Posljednje moje javljanje bilo je nakon derbi utakmice Asvel – Monaco. Ko je pobjedio sada nije važno, makar znam da je Zvezdanu Mitroviću to bilo veoma važna pobjeda. U ovakvim situacijama postoje ono što je puno važnije, a to je ljudski život. Život svakog od vas pojedinačno, život članova vaših porodica, život vasih poznanika, vaših saradnika, vaših kolega sa posla, sa studija, iz škole. Zato moramo, svako na svoj način, da se borimo i da onog dana kada ovo bude juče, da budemo još jači i snažniji. Svi mi pojedinačno imamo svoje razloge da budemo borbeni, jaki, razumni i da izdržimo u borbi od koje ništa ne ovisi o nama.
Ja ću vam ispričati vedriju temu na početku, a onda kasnije ću vam pričati o francuskoj košarkaškoj javnosti u ovim teškim vremenima.
Internetom, pa viberom i whatsappom ovih dana kruže bezbrojne šale, karikature, video klipovi koji pokazuju koliko je naš narod (a i drugi, pa čak i moji Francuzi) duhovit u ovakom teškim vremenima. Jedan od tih viceva je, po meni, najbolji:
Komšija je objasnio klincima da moraju u ovom vremenu da budu dobri, da jedu vitaminsku hranu, da peru ruke češće nego inače da bolje slušaju roditelje, da čitaju, da prate nastavu preko interneta, da moraju da respektuju sve ono što se savjetuje od strane ljekara, ali i sanitarnih organa i vlasti. Klinci su slušali oca, a on im je obećao ukoliko budu ispunjavali sve svoje obaveze i ukoliko budu bili dobri, da će da obavijesti sve prijatelje i komšije kako su oni super dječaci. Klinci su obećali, pa su u toku dana bili dobri, ispunili su sve svoje obaveze, a otac im je onda u večernjim satima (negdje prije 20,00) kazao kako je on ponosan na njih i kako su svi prijatelji i oni iz komšiluka željeli da im kažu bravo i da im čestitaju. Kada je u 20,00 započeo gromoglasni aplauz klinci su bili srećni i vikali su iz sveg glasa HVALAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA.
Svako od nas mora u ovom vremenu da pronadje način kako da bude priseban i kako da odagna crne misli. Kako je izlazak smanjen (a tamo gdje nije smanjen ubrzo će da bude – ne želim da vas plašim, ali to je neminovnost ovog vremena), to nam nije ostalo puno toga osim da uradimo ono što nismo uradili u nekom posljednjem vremenu. Sredili smo, ili možemo da sredimo stare fotografije na internetu, izbrisali smo, ili da izbrišemo suvišne video klipove ili one dokumente koje više ne trebamo, da uradimo sve ono za šta nismo imali dovoljno vremena u realnoj stvarnosti. Uzeli smo da pročitamo one knjige koje mismo čitali do sada, pogledali smo više filmova nego ikada. Osvrnuli smo se na naše najbliže koje smo po neki put zapostavili, postali smo bliži onima koji su uz nas. Počeli smo da primjećujemo kako je sve ono što nas okružuje puno ljepše nego što smo to vidjeli u našem užurbanom svakodnevnom životu. Počeli smo da uživamo u okruženju naše porodice. Pročitali smo više knjiga, ispričali puno više priča našim klincima nego ikada ranije.
Mnogi se raspituju šta će da bude sa košarkaškim sportom u ovom ludom vremenu. Slučaj je htio da nas je ovih dana napustio i jedan od najzaslužnijih ljudi i čovjek kojeg smo svi voljeli. Borislav Bora Stanković je bio čovjek nevjerovatnih razamjera i u svojih 95 godina života je uradio toliko puno toga da bi trebalo puno stranica da se ispričaju sve njegove košarkaške zasluge (čitajte tekstove naših urednika Vlade Stankovića i Aleksandra Ostojića, ali i novinara Politike Aleksandra Miletića, koji je puno toga napisao u tri knjige “Bora Stanković – Moje olimpijske igre”, “Gospodin Košarka” i “Igra mog života” vezano za Boru Stankovića). Ovaj put će košarka morati dalje, bez našeg Čika Bore, a nama ostaje da mu se još jednom zahvalimo na svemu što je uradio za sve nas i da zaželimo da počiva u miru, ili što bi mnogi prijatelji sa kojima sam razgovarao od četvrtka rekli “Rest In Peace”. Usput da kažem da će Bora Stanković da bude sahranjen u ponedeljak u 13,30 u krugu najbliže porodice i po njegovom zahtjevu uz suprugu Miroslavu – Mimicu.
U Francuskoj je, kao i svuda zaustavljena JEEP ELITE liga najboljih klubova, ali i sva druga takmičenja u okviru Košarkaške federacije Francuske. To znači da je preko 710.000 košarkaša prestalo da se bavi svojim omiljenim sportom, i da su svi započeli jednu drugu borbu. Ovaj put neće pobjediti onaj ko postigne koš više, nego onaj ko bude imao više sreće i ko bude više poštovao uputstva naših autoriteta.
Odredjeni klubovi su dozvolili svojim igračima da se vrate u svoje domove i uz svoje porodice pronadju najbolji način za savladavanje svakodnevnice. Veliki broj uplašenih Amerikanaca je napustio Francusku. Asvel je dao priliku svima da mogu da odu i da će ostati na vezi, pa su svi igrači koji nisu Francuzi odjurili posljednjim avionima. Treneri Zvezdan Mitrović i Mirko Ocokoljić su odletjeli u Crnu Goru i u Beograd. Svako je poželio da bude uz svoj porodice. Drugačije nisu postupili ni ostali klubovi – ostavili su mogućnosti svojim igračima da biraju šta je najbolje za njih.
Saša Obradović je ostao u Kneževini s porodicom, naravno u ovom vremenu na mediteranskoj obali gdje sunce počinje da prži, ali su Sašine misli upućene majci i drugim članovima njegove porodice u Beogradu i prijateljima širom svijeta. Usput da kažem da je princ Albert II takodje u teškoj situaciji jer je zaražen virusom, i svi košarkaški krugovi mu žele ozdravljenje.
U Bourg en Bresseu u ovom trenutku košarkaški tim je još u ovom gradiću koji se nalazi u blizini švajcarske granice. Savo Vučević i Boban Savović su uz svoje porodice i razmišljaju o prvom igranju play-offa. Danilo Andjušić je takodje sa svojom Ivanom (olimpijskim srebrom u gadjanju puškom na Igrama Londonu) ostao u Bourg en Bresseu. Crnogorac Ognjen Čarapić je iskoristio priliku da sanira povredu i žali što nema priliku da nastavi sa igranjem i sticanjem iskustva u ovom trenutku.
Vojdan Stojanovski je u posljednjem trenutku uspio da ode u Skoplje i da tamo čeka razvoj situacije i borbu za prvoligaški opstanak njegovog Gravelines-Dunkerquea. Jaka Klobučar je dobio dozvolu da odleti u Ljubljanu i bude uz svoju suprugu i da dočeka rodjenje djeteta, a onda nije mogao da se vrati u svoj Chalon sur Saone. Klub je imao razumijevanja za njegov specifični slučaj još prije nego što je donesena odluka o suspenziji takmičenja. Bosanski reprezentativac, za sada najbolji strijelac francuskog prvenstva Miralem Halilović (17,6 poena po utakmici i igrač sa drugom najboljom evaluacijom sa 20,7 indeksnih poena) će morati da se izbori sa opstanak u prvoligaškom takmičenju sa svojim Orleansom.
Nikola Antić, trener zahuktalog Antibesa, vratio se u Reims kako bi bio uz porodicu u ovom teškom vremenu. Hrvatski reprezentativac Roko Leni Ukić je sa porodicom ostao u Antibesu sa očekivanjima da će sve ovo brzo proći. Aleksandar Aranitović jedva čeka kraj prvenstva jer se njegov klub Blois nalazi na prvom mjestu PRO B lige.
Francuska košarkaška Federacija će 28. marta da održi video sastanak na kojem će članovi Komiteta direktora da donesu odluku o sudbini svih košarkaških takmičenja u zemlji. Istovremeno je LNB (Francuska košarkaška liga) izdala saopštenje: “La LNB déterminée à reprendre les championnats de la saison 2019-2020 et les mener à leur terme” i samim tim objasnila da ima namjeru da vodi takmičenje u ovoj sezoni do samog završetka. Šta će da budu odluke, teško je u ovom trenutku kazati, ali na budućnost uvijek moramo da gledamo optimistički i da vjerujemo da ćemo se uskoro radovati pobjedama naših ljubimaca, svuda pa i ovdje u Francuskoj.
I svima vama koji čitate ovaj tekst želim da budete hrabri i pametni i da čuvate sebe i svoje porodice, da se svi zajedno radujemo novim danima, da više cijenimo naša okruženja i da vjerujemo u bolje sutra i u naše buduće košarkaške dane.
kosmagazin.com
