Zid između terena i kamere
Klubovi se sve više povlače u svoj krug, objave samo osnovne informacije, a novinari pokušavaju da spoje priču od fragmenata. Tako se, neprimjetno, diže zid između terena i kamere. S jedne strane treneri i igrači koji vjeruju da mediji “traže problem”, s druge novinari koji pokušavaju doći do priče, ali nailaze na zatvorena vrata. Klubovi često biraju da ćute,objave doživljavaju kao rizik pa se zatvaraju i komuniciraju samo kad moraju, vjerujući da time čuvaju mir u ekipi. Ali tišina ne čuva mir — ona samo stvara prazninu u kojoj nestaje interes.
Zatvorena vrata ne štite — ona koče
Bez informacija nema priče, bez priče nema emocije, a bez emocije nema ni publike. Košarka ne živi samo u rezultatu. Živi u riječima trenera nakon utakmice, u fotografiji s treninga, u priči o mladom igraču koji je debitovao . Kad te priče izostanu, igra gubi boju, a dvorane postaju sve tiše. Zato ta tišina nije bezazlena. Ona košta — publiku, povjerenje, sponzore i stvarnu podršku.
S druge strane, novinari pokušavaju da dođu do osnovnih informacija, izjave trenera ili igrača, ponekad i bez uspjeha. Umjesto saradnje, nastaje nesporazum. Klubovi osjećaju da ih mediji kritikuju, mediji osjećaju da im klubovi ne vjeruju. I tako, polako, nestaje ono što bi trebalo biti zajedničko — povjerenje.
Mediji nisu protiv klubova, oni su njihovo ogledalo u kojem javnost vidi sav trud, rad i emociju koju ulažu. Bez otvorene komunikacije, ni najbolji rezultat ne može da ispriča priču koju publika želi da čuje.
Klubovi treba da otvore vrata, da ponude priču i kada nije sve savršeno, jer upravo tada nastaju najiskreniji trenuci sporta. Mediji, s druge strane, moraju ostati korektni, profesionalni i svjesni težine svake riječi koju objave. Povjerenje se ne gradi jednom objavom, već stalnim dijalogom i međusobnim poštovanjem.
Željana Pantović
