Janez Drvarič je priznati međunarodni košarkaški stručnjak, koji je cijeli svoj život u košarci. Ekspert je po pitanju omladinskih kategorija. Mnoštvo asova bivše države, koji su kasnije napravili sjajne karijere, upravo je “skenirano” od strane Drvariča.
Razgovarali smo sa slovenačkim stručnjakom o njegovom dugodišnjem radu, kao i aktuelnoj situaciji u košarci.
Na početku vaše trenerske karijere predodredili ste se za rad sa mladim igračima. Pod vašom palicom razvijale su se razne generacije Vilfan, Komazec i drugi istaknuti igrači bivše Jugoslavije. Kakva je bila organizacija rada sa omladinskim selekcijama u bivšoj državi?
Poslije završenog studija na ljubljanskom DIF-u (tadašnja Visoka škola za fizičku kulturu,
današnji Fakultet za sport) 1972. godine, zaposlio sam se na Košarkaškom savezu Slovenije kao stručni suradnik – instruktor. Moje glavno zaduženje je bio rad sa mladim igračima (selekcioniranje, treniranje i vođenje na utakmicama) u okviru tadašnjih republičkih selekcija Slovenije. U zimskom školskom raspustu 1972. godine bio sam kao pomoćni trener Mirku Novoselu prvi put uključen i u rad sa kandidatima za omladinsku selekciju Jugoslavije na pripremama u Zadru. Tadašnji omladinci su bili igrači od 1955, 1956 i 1957.godišta. Među njima bili su i Rajko Žižić te Ratko Radovanović sa kojima sam radio i na dodatnim individualnim treninzima. Tadašnji rad sa omladinskim selekcijama u bivšoj državi bio je vrlo obiman i kvalitetan. U svim republikama Jugoslavije bilo je mnogo nadarenih i visokih mladih igrača. Samo su najperspektivniji igrali na službenim takmičenjima za kadetske (igrači do 17 godina) i omladinske (igrači do 19 godina) reprezentacije Jugoslavije. Tada se selekcioniranje mladih igrača radilo po principu da za reprezentacije kadeta i juniora igraju oni igrači koji imaju košarkaški potencijal da postanu igrači seniorske reprezentacije. U rad sa omladinskim selekcijama bivše države bio sam uključen i kao glavni trener nekih od reprezentacija. Prvi put sam vodio omladinsku selekciju Jugoslavije februara 1974. godine na međunarodnom turniru u gradu Šumperk, Češka. Kadetsku reprezentaciju Jugoslavije vodio sam na tri evropska prvenstva: 1975. godine u Grčkoj smo osvojili brončanu medalju, Petar Vilfan je tada bio najbolji igrač te reprezentacije. U Mađarskoj 1987. godine postali smo evropski prvaci a Arijan Komazec bio je proglašen za najboljeg kadeta u Evropi. U Španjolskoj 1989. godine osvojili smo srebrenu medalju.
U klupskoj košarci nakon Olimpije dobili ste poziv da se pridružite Ciboni, najboljoj ekipi Evrope. Šta je to značilo za Vas?
To je tada za mene značilo posebno priznanje i čast. Sredinom maja 1986. godine Mirko
Novosel je došao do mene u Ljubljanu i pitao me da li bi želio da nastavimo našu suradnju i u Ciboni. Mi smo se već dobro znali jer smo zajedno izvodili program reprezentacije
Jugoslavije na pripremama i na Olimpijskim igrama 1984, Novosel kao glavni trener a ja kao pomoćni trener. Brzo smo se dogovorili i o suradnji u Ciboni. U sezoni 1986/87. Novosel je bio šef stručnog štaba a ja prvi trener. Krajem maja te godine sam se preselio u Zagreb i počeo raditi u tada u jednoj od najboljih ekipa Evrope.
Trenirali ste Dražena Petrovića, kakva iskustva imate sa legendarnim košarkašem?
Dražen Petrović je bio kao mlad igrač talentiran a istovremeno uvijek vrlo radan. Teško bi
našli igrača koji je toliko i tako marljivo trenirao kao Dražen. Za njega treninzi sa seniorskom ekipom nisu bili dovoljni. U jutro bi došao na jutarnji trening omladinaca Cibone i onda trenirao na prijepodnevnom treningu seniorske momčadi. Na večer bilo je obrnuto. Prvi dvosatni trening je obavio sa seniorima i odmah poslije toga trenirao najmanje još jedan sat i sa omladincima. Puno je trenirao i individualno uz pomoć nekoga od nas trenera. U dvorani je radio na preciznosti šutiranja. Za cilj je imao 500 pogođenih šuteva dnevno. Radio je i u teretani na snazi i na aerobnoj izdržljivosti sa trčanjem u prirodi. Dražen je bio i izuzetan takmičar. Uvijek je želio pobjediti, bilo to na treningu ili utakmici.
Ujedno vodili ste selekciju Slovenije protiv Hrvatske koja je bila i posljednja Draženova utakmica. Kako ste primili vijest o njegovoj tragediji?
Bio sam selektor seniorske reprezentacije Slovenije 1993. godine. FIBA je od 30. maja do 6. juna te godine za 14 država organizirala dodatni kvalifikacijski turnir za Evropsko prvenstvo 1993. Turnir je bio u Wroclawu, Poljska. 6. juna igrala se finalna utakmica turnira između Hrvatske i Slovenije. Slovenija je to utakmicu pobijedila sa rezultatom 94:90, a Dražen je postigao 30 poena. To su bili njegovi zadnji koševi. Sljedeći dan (7. juna 1993.) je tragično preminuo. Ujutro tog dana bili smo obje reprezentacije još zajedno na aerodromu Wroclaw i čekali na svoje letove. Vidio sam da Dražen sjedi sam pa sam sjeo do njega i pitao ga zašto je tužan. Odgovorio mi je da nije tužan nego ljut što su izgubili od Slovenije. Nikako se nije mogao pomiriti sa porazom bez obzira na to da taj poraz nije imao nikakvih posljedica. Prve četiri reprezentacije sa tog turnira plasirale na finalni dio Evropskog prvenstva 1993. u Njemačkoj. Ta njegova ljutnja ponovo pokazuje kakav takmičar je bio i kako je uvijek želio pobjeđivati. Kada sam sljedeći dan (8. juna) u jutro saznao da je Dražen tragično preminuo, nisam mogao vjerovati da se to stvarno dogodilo. To je bilo za mene šokantno i dugo se nisam mogao pomiriti sa tom tragedijom.
Radili ste u Italiji, kakva iskustva nosite iz tamošnjih klubova?
U Italiji sam radio 10 godina. Šest godina sam bio trener u Pordenone, dvije godine u Trstu u klubu slovenske manjine Jadran. Potom dvije godine bio sam savjetnik i pomoćni trener Teomanu Alibegoviću u klubu Snaidero Udine. Iz Italije nosim mnoga pozitivna iskustva i dodatna znanja iz košarke. Morao sam da bi dobio licencu za vođenje ekipe na utakmici sa klupe kao stranac, obaviti čitav njihov proces školovanja za trenere. To sam uspješno obavio. Na kraju sam došao do najvišeg stepena sa nazivom „Allenatore Nazonale“, koji je potreban za vođenje ekipe u A1 italijanskoj ligi.
Uvaženi ste predavač po seminarima širom Evrope. Šta posebno naglašavate trenerima na predavanjima?
Najčešće predajem na seminarima za trenere koji rade sa mladim igračima. Tim trenerima
posebno naglašavam, da su oni ti koji sa svojim predanim radom sa mladim igračima brinu za budućnost košarke. Naglašavam i da nije dobro ako nastoje imitirati stil rada trenera koji rade sa profesionalnim momčadima. Ta vrsta ponašanja može biti štetna za djecu i vrlo mlade košarkaše. Osobe koji rade sa mladim igračima ne smiju nikada zaboraviti da biti trener podrazumijeva izuzetne odgovornosti. Trener mladih mora biti učitelj košarke i odgajatelj. Vrlo je važno da uči mlade igrače osnove košarke: tehniku, individualnu i grupnu taktiku. Mnogi treneri koji treniraju mlade previše su usmjereni u učenje kolektivne taktike i postizanju pobjeda.
Zašto su bivše države napustile koncept stare jugoslovenske škole baziranoj na radu u omladinskoj školi? Klubovi su puni stranaca, koliko je to pogubno za klubove i reprezentacije?
Žao mi je da je tako. Mislim da klubovi na tim prostorima ne posvećuju više dovoljno brige
razvoju mladih igrača. Taj proces je mukotrpan i dugotrajan. Očito je klubovima lakše i
jeftinije da za seniorsku momčad dovedu strance. Nego da ulože puno truda pa i sredstava u razvoj mladih perspektivnih igrača, za koje znamo da tih na prostorima bivše države ima. To dokazuju vrhunski igrači iz naših prostora koji vrlo uspješno igraju u NBA in Euroligi.
Kakva je šteta za košarku sukob na relaciji Euroliga-FIBA?
Taj sukob nanosi veliku štetu državnim reprezentacija na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Mnoge od tih reprezentacija imaju igrače koji igraju u NBA i Euroligi. Koji tokom klupske sezone ne mogu igrati na FIBA kvalifikacionim utakmicama. Najviše sam upoznat sa problemima reprezentacije Slovenije. Bila je 2017. evropski prvak, a na kvalifikacionim utakmicama za Mundobasket 2019, nije nikada mogla igrati u najboljoj postavi i tako se nije plasirala na prvenstvo.
Koji treneri su imali uticaj na vašu košarkašku karijeru? Da li se nekad desi da i trener vodeći igrače nešto nauči i od njih?
Pratio sam rad i radio sam sa mnogim jugoslavenskim vrhunskim trenerima. Već davne 1970. godine kao student pratio sma rad trenera Ranka Žeravice na pripreme seniorske reprezentacije Jugoslavije i na Prvenstvu svijeta u Ljubljani. Kada sam 1975. godine bio kao još uvijek mlad trener, glavni trener kadetske reprezentacije Jugoslavije na pripremama u Košutnjaku u Beogradu, često je na naše treninge dolazio legendarni profesor Aleksandar Nikolić. Dao mi je tada dao mnogo dobrih sugestija i savjeta. Profesor je imao izuzetan utjecaj na mene kao trenera. Mnogo sam naučio i od Mirka Novosela sa kojim sam surađivao u reprezentaciji i Ciboni, te od Dušana Ivkovića kao pomoćni trener reprezentacije Jugoslavije. U čitavom programu za Univerzijade 1987., Olimpijske igre 1988. i Evropsko prvenstvo 1989. godine. Imao sam priliku povremeno pratiti rad i konsultirati se sa Bogdanom Tanjevićem, Svetislavom Pešićem i Branislavom Rajačićem. I oni su imali uticaj na moju trenersku karijeru. Da, desi se da trener vodeći igrače nešto nauči i od njih. Ja imam pozitivnih iskustava sa tim.
Vaša poruka za mlade igrače?
Službeno sam već u penziji, ali sam još aktivan na košarkaškim igralištima. Sa dva mlada
igrača radim individualne košarkaške treninge. Sa jednim u jutro prije škole, a sa drugim
popodne poslije škole. Preko ljeta u junu i julu radim kao trener na dva međunarodna
košarkaška kampa, jedan je u Italiji a drugi u Postojni. Zato imam priliku da vidim kakve su
košarkaške sposobnosti i znanja mladih košarkaša i košarkašicama. Tako da je moja poruka
njima neka što bolje usavrše tehniku i individualnu taktiku košarkaške igre. To će im
koristiti u njihov čitav košarkaški karijeri. Neka treniraju i sami, naročito šutiranje na koš.
Nedim Salaharević
