HomeVremeplovJovan Tanurdžić: Zlato iz Srbobrana 1988.

Jovan Tanurdžić: Zlato iz Srbobrana 1988.

Ekipi saradnika „Koš“ magazina pridružio se još jedan veteran, poznati novosadski novinar Jovan Tanurdžić. Oni koji pamte štampano izdanje „Koša“ sjećaju se njegovih tekstova, a oni koje zanima što je i kako je naš dragi prijatelj Jova pisao mogu pogledati sve brojeve našeg magazina u folderu „Stari Koš u PDF formatu“. Ovom prilikom Jovan nam se javio ne samo kao novinar, nego i kao dugogodišnji košarkaški radnik, a povod je 30 godina od juniorskog zlata u Srbobranu 1988, natjecanja u čijoj je organizaciji itekako sudjelovao.

***

Kad me je moj drug Vlada Stanković zamolio da povodom 30 godina od juniorskog zlata u Srbobranu 1988. napišem tekst, prvo što mi je proletjelo kroz glavu bilo je: zar su već prošle tri decenije? Pošto sam kao generalni sekretar Međuopćinskog košarkaškog saveza bio zadužen za neposrednu organizaciju, dopustite mi – prije sportskog dijela priče o prvenstvu – nekoliko uvodnih napomena.

FIBA je organizaciju prvenstva dodijelila Košarkaškom savezu Jugoslavije, koji je raspisao natječaj, a mi iz Vojvodine smo se javili s idejom da prvenstvo organiziramo u Vrbasu, Bečeju i Srbobranu, a konkurent nam je bio Leskovac. „Sondiranje“ terena pokazivalo je podijeljenost u Predsjedništvu KSJ, ali na kraju smo dobili organizaciju s 4-3 u glasovima, tako što je Boris Kristančić „nestao“ iz sale prije glasanja.

Prihvatili smo se posla, a košarka je postala svojevrstan „faktor pomirenja“ jer odnosi između Srbobrana, Vrbasa i Bečeja nikada nisu bili idealni. Vladao je neki rivalitet svojstven valjda svim susjedima, ali kada smo dobili organizaciju juniorskog prvenstva, svi nesporazumi su zaboravljeni. Bečej je bez riječi prihvatio utješnu grupu. U Srbobranu se dogodilo nešto dotad neviđeno: općina je kupila kreč i podijelila građanima, a oni su sami okrečili kuće tako da je grad blistao! Čak smo zbog prvenstva uspjeli izgraditi jedan put dužine 1,6 kilometara, koji je kolega novinar Jovan Kosijer iz „Sportskih novosti“ nazvao „košarkaška cesta“. Goste iz FIBA smjestili smo u dvorcu Dunđerski, ekipe su bile u srbobranskom hotelu „Elan“, dok je naša reprezentacija bila u Novom Sadu. To je bila želja izbornika Duška Vujoševića, koji je s ekipom boravio u Srbobranu tijekom priprema, ali je inzistirao da tijekom prvenstva tim bude izoliran u Novom Sadu.

**Konj, marka, radio…**

Tijekom prvenstva odveli smo službenike FIBA u posjet ergeli u Bečeju, a jedno tek rođeno ždrijebe dobilo je ime EPJU, po skraćenici tog natjecanja. Kasnije sam pratio natjecanje konja i vidio da je EPJU pobjeđivao i na beogradskom hipodromu.

Imali smo puno gostiju, među kojima su bili čuveni novinar Miroslav-Miro Radojčić i poznati glumac Pavle Vuisić.

Novinari iz cijele bivše Jugoslavije došli su pratiti natjecanje. Imali su dobre uvjete za rad i odličan statistički servis, što nam je omogućila firma „Novkabel“, koja nam je dala računala i obučene ljude. Nezvanični pres-centar bio je u novootvorenom kafiću „Basket agora“ (Košarkaški trg). Uvečer su tu bili tamburaši koji su nam „krali“ san, jer smo dobar dio noći provodili uz njih, opušteni nakon uzbuđenja u dvorani. Prvenstvo je bilo i marketinški pokriveno, što u ono vrijeme nije bilo često. Sponzor je bila „Koka-kola“ i mnoge lokalne firme, tako da je prvenstvo, uz prihod od karata – a igralo se pred rasprodatim dvoranama – donijelo i lijepu dobit. U to vrijeme sudionici su sami plaćali boravak, čini mi se da je pansion bio 60 dolara po čovjeku. Višak novca uložen je u rekonstrukciju košarkaških terena u tri grada.

Filateliste je obradovala specijalna marka izdana povodom prvenstva, a u srbobranskoj pošti žig je podsjećao na događaj. Osnovan je i „Radio EPJU“ na kojem se tih dana pričalo isključivo o košarci, a vlasnik mi je kasnije priznao da je od reklama dobro zaradio. Sve u svemu, odlično smo organizirali prvenstvo. Veliku pomoć imali smo od Nebojše Popovića, a Bora Stanković, tada prvi čovjek FIBA, priznao je da nije očekivao tako dobru organizaciju.

**Put do zlata**

Sve je bilo začinjeno zlatnom medaljom naših juniora. Duško Vujošević je selektirao i dobro pripremio ekipu u kojoj je prva zvijezda bio Arijan Komazec, drugi strijelac prvenstva s prosjekom od 27 poena. Samo malo više, 27,4, dao je Nizozemac Gert Hamnik. Naš drugi strijelac bio je centar Dževad Alihodžić (18,7), izuzetno popularan tih dana. Nije smio izaći na ulicu jer su ga odmah salijetali obožavatelji. Saša Danilović je imao prosjek od 9,4 poena, koliko i Živko Badžim, a Oliver Popović 7,1. Još su igrali Žan Tabak, Slobodan Kaličanin, Nenad Grmuša, Rastko Cvetković, Marjan Kraljević, Mirko Cvetković i Ivan Kapov. Četvorica iz tog tima, Danilović, Komazec, Cvetković i Tabak, stigli su kasnije i do NBA, isto kao i Talijan Vićenco Esposito i Nizozemac Hamnik. Odlične karijere ostvarili su Španjolac Tomas Đofresa, Litvanac Gintaras Einikis, tada u dresu SSSR-a, kao i Evgenij Kišurin i Rajmonds Miglinieks. Za Tursku su igrali Ufuk Šaridža i Vojkan Ajdin, za Nijemce Rajner Koh i Henrik Redl, za Grke Evangelos Koronjos i Atanasios Galakteros, a za Izrael Gaj Gudes.

Naš put ka zlatu počeo je pobjedom nad Švedskom 87-64. Najefikasniji su bili Alihodžić (18), Komazec (17) i Danilović (15). Fincima je ubačena „stotka“ (103-72), Komazec je dao 33 poena. Onda je savladana Italija 84-77 uz blistavu igru Komazeca i Alihodžića koji su dali po 29 poena. Izrael je pobijeđen 88-72, a isti tandem je ponovo bio najefikasniji – Alihodžić je dao 28 poena, a Komazec 22. Španjolska je „razmontirana“ sa 105-73, uz 37 poena Komazeca.

U polufinalu je Čehoslovačka nadigrana 78-69, uz još jednu sjajnu partiju Komazeca koji je dao 30 poena. Protivnik u finalu ponovo je bila Italija, a ishod isti – Jugoslavija je pobijedila 84-75. Zlatna medalja bila je najbolja nagrada za te momke i izbornika Vujoševića, ali također i za publiku i sve nas koji smo tih dana košarkom „ujedinili“ tri male općine i učinili da prvenstvo bude odlično organizirano zbog čega sam ponosan, evo, i 30 godina kasnije.

**Jugoslavija-Italija 84-75 (36-39)**
Srbobran, 28. kolovoz 1988.
Sudije: Eduardo Sancha (Španjolska) i David Dagan (Izrael). Gledatelja: 2.600.

JUGOSLAVIJA: Komazec 26, Badžim 9, Danilović 8, Tabak 7, Kaličanin, Popović 6, Cvetković Ra. 8, Grmuša, Cvetković Mi. 7, Alihodžić 13.
ITALIJA: Đofresa 14, Esposito 21, Leki 8, Galanda 9, Tallarico, Fioretti, Riva 4, Pittis 10, Marzorati 2, Maggi 5, Frankolin 2.

Photo: Privatna arhiva, printscreen

kosmagazin.com



Uz PayPal sa nekoliko klikova na siguran način možete podržati naš rad. E-mail za donacije putem PayPal-a je skokic.e@gmail.com

DA LI STE PROČITALI?

Najnovije