HomeVremeplovKako je Slavnić poslao američke turiste kući

Kako je Slavnić poslao američke turiste kući

Cijela košarkaška Amerika pune četiri godine čekala je 27. jul 1976. Znalo se da je to datum finala košarkaškog turnira na Olimpijskim igrama u Montrealu, a znalo se i zašto se čeka to finale. Amerikanci su bili željni revanša reprezentaciji Sovjetskog Saveza, koja ih je 1972. šokirala u finalu Olimpijskih igara u Minhenu. Bio je to onaj čuveni produžetak od tri sekunde koji je “dosudio” predsednik FIBA Vilijam Džons. Ubjeđeni da su pokradeni, Amerikanci su odbili da prime srebrne medalje, a onda se četiri godine pripremali za revanš.

Umjesto legendarnog trenera Henka Ajbe, reprezentaciju SAD je preuzeo Din Smit, koji je za 36 godina, koliko je proveo kao prvi trener Univerziteta Severna Karolina, dobio nadimak “čovek koji hoda po vodi”. Smit je odlično poznavao prilike u studentskoj NCAA ligi, i odabrao je igrače koji su skoro svi kasnije postali zvezde u NBA. Da podsjetimo, igrači iz NBA lige su prvi put nastupili na Olimpijskim igrama 1992. u Barseloni.

Na drugoj strani, sovjetski selektor Vladimir Kondrašin nije ništa prepuštao slučaju, pa je u Montreal doveo najbolje što je SSSR u tom trenutku imao: Arzamaskov, Saljnikov, Miloserdov, Žarmuhamedov, Makejev, Jedeško, Sergej Belov, Tkačenko, Miškin, Korkija, Aleksandar Belov i Žigili.

Malo ko je obraćao pažnju na dvostrukog evropskog prvaka (1973. i 1975.) i vicešampiona sveta – Jugoslaviju. “Plavi” su se pod vođstvom selektora Mirka Novosela mučili, nisu prošli evropske kvalifikacije,  pa su olimpijsku vizu izborili nekoliko dana pre početka montrealske olimpijade na interkontinentalnim kvalifikacijama u Edmondtonu.

Sve je govorilo da će doći do reprize minhenskog finala, pa su turističke agencije bile pod pravom opsadom Amerikanaca koji su po svaku cenu želeli da budu na finalu 27. jula, i vide kako njihov tim vraća milo za drago Sovjetima. Rijetko ko je razmišljao da i neki drugi igraju košarku, a imalo je šta da se vidi. Pogotovo u mitskom duelu Jugoslavije i Italije, koji je već opisan na Koš magazinu. Da podsetimo, Italijani su vodili 57-41 na poluvremenu, a onda je u stvari u svoje ruke preuzeo Moka Slavnić. Bio je junak pobjede Jugoslavije, postigao je odlučujući koš sa sirenom, meč je završen 88-87 za “plave”.

U istoj formi Slavnić je bio i u polufinalu, gde je rival Jugoslaviji bio Sovjetski Savez. Meč je počeo vođstvom Jugoslavije 19-4, ali je na poluvremenu ipak bilo nerešeno, 42-42. Posle velike borbe u drugom poluvremenu Jugoslavija pobeđuje (89-84), šalje SSSR u borbu za bronzu, i neočekivano ulazi u finale olimpijskog turnira.

Amerikanci su bili razočarani. Prije svih njihovi navijači, pa su masovno otkazivali već uplaćene aranžmane, i vraćali karte za finale. Zato je na njihovom polufinalnom meču protiv Kanade u montrealskom Forumu bilo 19.000 gledalaca, a na finalu protiv Jugoslavije – 16.000. I većina prisutnih je navijala za – Jugoslaviju! Bilo je jasno da su karte upola cene pokupovali Kanađani koji su imali simpatije za slabijeg.

Nažalost, Amerikanci su bili prejaki za Jugoslaviju. Bez ikakve drame, meč je završen njihovom sigurnom pobedom 95-74. Za Jugoslaviju je srebrna medalja bila ogroman uspjeh, za Amerikance zlato nije sijalo onako kako su priželjkivali. Brzo su našli i krivca: Moku Slavnića, i onaj njegov pobjedonosni koš protiv Italije.

Aleksandar Ostojić / kosmagazin.com

DA LI STE PROČITALI?

Najnovije