Prije sedam dana u Tuzli je preminuo Dževad Islamović, njegova smrt je bila veliki šok za njegovu porodicu, kao i mnogobrojne prijatelje koje je rahmetli Dževad imao širom svijeta.
Rođeni Bijeljinac, bio nekada jedan od najtalentovanijih igrača u svom gradu. Ljubav prema košarci ostala je čitavog života. Igrao je rekreativno košarku sa svojim prijateljima do posljednjeg dana svog života. Tim povodom objavljujemo emotivni tekst sjećanja na Dževada Islamovića od njegovih prijatelja sa basketa, sa kojima provodio dosta vremena kako ispod koševa tako i u svakodnevnom životu.
“Semberija, kasne 80-te godine, ima jedan mali, zove se Dževad Islamović. Dominira na basketu po bijeljinskom asfaltu, mali je nevjerovatan. Tehnika, prvi korak, promjene pravca, šut, asistencije…..pročulo se za njega. Dolaze skauti iz Sarajeva, Beograda, Tuzle…. da ga povedu u visine košarkaške, ali nije tu sreću, nastupila su zla, ratna vremena. Mladi Dževad sa svojom porodicom morao je napustiti svoju Bijeljinu, svoju Semberiju i spašavati glavu. Utočište su našli kao dosta bosanskih ljudi u Njemačkoj. Tu je upoznao svoju Bišćanku, svoju Malku sa kojom zasnova porodicu. Dobiše sina Mirzu i kćer Dženetu. Tamo provode neko vrijeme i odlučiše da svoj dom zasnuju u slobodnoj Tuzli. Nema više košarke, valjalo je preživjeti. Međutim za vrijedne i poduzetne ljude nema zime. Otvorili su svima poznatu slastičarnicu “Una”, gdje su svojim kvalitetom i širokim asortimanom osvojili srca i čula svih Tuzlaka. Mogao se ponovo posvetiti košarci. Doduše, sada već u godinama, kada mu je ostalo samo rekreativno bavljenje omiljenim sportom, i tu je Dževad plijenio svojim potezima. Duže vrijeme je bio aktivan na rekreaciji u O.Š. “Centar”, petkom u pola šest. Naišao je na dobre ljude, na brižne, porodične basketaše, solidarne i duhovite ljude. Kojima pobjeda ili broj ubačenih koševa nije bitan. Dževad je uvijek davao sve od sebe. Brinuo za druge kada isti imaju zdravstvenih problema, i ostali su brinuli o njemu. Mirza, njegov sin, također perspektivan košarkaš, je često sa rajom sa rekreacije znao poigrati basketa. Dževad Islamović je bio poznat kao neko ko ubacuje trojke kao od šale. Niko ga nije mogao zaustaviti. Odbrana mu se bukvalno objesi o ruku, ali lopta nađe put do koša. Takav mu je i život bio, precizan bez prava na grešku. Zbog rata je propustio da bude ono što je najviše želio. Kroz rekreativnu aktivnost je doživio satisfakciju. Bio je omiljen kod rekreativaca, nikada nije bio glasan. Svi su voljeli biti u njegovoj ekipi. Ako si sa Dževdom, kada ga krene pobjeda je sigurna. Prvi je prilazio svima koji padnu, povrijede se, da ih pita da li su dobro, mogu li nastavit. U petak, 04.10. 2024.godine smo se skupili, kao i svaki petak do tada. Lagano zagrijavanje, krenuo je prvi basket. 4 na 4, uobičajeno. Lopta traži Dževada, naravno, što više trica Dževdo da, ovi njegovi manje trče. Poentira Dževad trojku. Izvodi se lopta sa strane, neko reče “stani” i svi se ukopaše. Klonuo je semberski Kindže, spustio je ruke i pao na parket kojeg je volio više od svog života. Dok su se drugi borili da ga ožive, da mu pomognu da živi, on se on se istovremeno, njima, ispod plafona sale O.Š. “Centar” blago nasmijao i bešutno pozdravio. Uputio se tamo negdje, na nebeski teren, gdje će ga dočekati Kindže, Dražen…ne bi im bio u koži, znamo mi Dževdu”, napisali su prijatelji sa basketa rahmetli Dževada Islamovića, Kinđeta od Semberije.
Dževad Islamović uspješno je vodio porodični biznis slastičarna “Una”, koja je bila prepoznatljiva nadaleko po svojim kolačima, baš kao je što je i on bio omiljen među mnogobrojnim ljudima.
N.S.
