Upravni odbor Košarkaški savez Srbije na sjednici u Beogradu imenovao je trenere omladinskih reprezentacija – od U16 do U20. Na prijedlog Nenad Krstić, funkcije su dobili Nemanja Jovanović (U20), Saša Ocokoljić (U18), Stevan Mijović (U17) i Branko Milisavljević (U16).
Na papiru – rutinska odluka. U praksi – potez koji otvara niz ozbiljnih pitanja.
Jer kada se govori o ljudima koji treba da oblikuju budućnost košarke u Srbija, osnovno mjerilo moraju biti rezultati i rad s mladim igračima. A upravo tu nastaje problem.
Koji su to trofeji koji preporučuju ove trenere?
Koji su klubovi i na kojem nivou vođeni?
Gdje su igrači koje su razvili i izveli na veliku scenu?
Odgovori na ta pitanja nisu uvjerljivi.
Omladinske selekcije nisu administrativne funkcije – to su ključne razvojne pozicije. Tu se ne „uči zanat“, nego se prenosi znanje i gradi budućnost nacionalnog tima. Ako iza trenera ne stoje jasni rezultati i kontinuitet u radu, onda se s pravom postavlja dilema: šta je bilo presudno za izbor?
Posebno u trenutku kada srpska košarka već pokazuje znakove sistemskih slabosti – od skromnih rezultata klubova u ABA liga 2, do sve užeg kruga domaćih igrača na najvišem nivou.
U takvom kontekstu, izbor selektora omladinskih reprezentacija nije tehničko pitanje. To je strateška odluka.
Ako kriterij nije jasan i mjerljiv, onda problem nije u imenima – nego u sistemu koji ih postavlja.
A bez jasnog sistema, nema ni kontinuiteta. Bez kontinuiteta, nema ni rezultata.
I tu se krug zatvara.
E.S.
