HomeVremeplovLegendarni Zoran Savić: Kad ti Boža Maljković kaže da skočiš s prvog...

Legendarni Zoran Savić: Kad ti Boža Maljković kaže da skočiš s prvog sprata ti skočiš jer je to put do uspjeha (VIDEO)

Iako je košarkom počeo da se bavi tek u kasnom tinejdžerskom dobu, momak rođen u Zenici brzo se probio do Jugoplastike i tu je zaražen pobjedničkim pelcerom koji je čuvao u sebi sve do 2002. godine i povlačenja, piše Saša Ozmo za Sport Klub.

Triput je bio prvak Evrope, dvaput sa Jugoplastikom i jednom sa Kinderom, PAOK je sa njime osvojio Kup Radivoja Koraća, uzimao je domaće titule sa Kinderom i Barselonom, a sa reprezentacijom Jugoslavije bio je trostruki evropski, zatim svjetski prvak i olimpijski vicešampion iz Atlante 1996. godine.

Međutim, nisu samo trofeji ono zbog čega se Savića sa sjetom sjećaju stariji ljubitelji košarke – sinonim je za neka druga, romantičnija vremena, borben i predan do krajnjih granica, a svakoj ekipi u kojoj je igrao donosio je sigurnost koju niko drugi ne bi mogao.

Sada 51-godišnji Savić živi na relaciji Dubai-Barselona, bavi se poslom košarkaškog agenta, a u iscrpnom, 80 minuta dugom razgovoru za Sport klub evocirao je s nama uspomene na sopstvenu karijeru, doživljaje, legendarne saigrače i trenere pri tom nam otkrivajući kako funkcioniše jedan autentični košarkaški mozak.

Zato je ovaj intervju namenjen svim onima koji košarku istinski vole. Zavalite se i uživajte.

Kasno ste počeli da se bavite košarkom, sa 16 ili 17 godina. Kako je sve počelo i koji sport ste voljeli prije toga?

Da, sa skoro 16 punih godina zaigrao sam košarku. Prethodno sam trenirao malo fudbal u Čeliku, svašta sam pokušavao, ali do te 16. godine ničim ozbiljnijim nisam se bavio. Igrao sam sa prijateljima basket non-stop, vidjeli su me i pozvali na trening juniora Čelika. Već poslije mjesec dana igrao sam prvu utakmicu, sve se desilo veoma brzo.

Čitao sam da ste mnogo voljeli da igrate basket “tri na tri“, kako je izgledala kultura basketa u Zenici?

Svi su igrali. Na Kamberovića polju postojali su sportski tereni i bukvalno je čitava Zenica tu bila – mali fudbal, tenis i naravno basket jer su bila dva košarkaška terena.Kad god da dođeš, puno je. Meni je basket ostao navika, čak i kada sam prešao u Jugoplastiku i desi se slobodan dan, odmah bismo igrali, a sjećam se i malog fudbala sa zeničkim ragbistima. Dođem uveče, odigramo basket ili mali fudbal, pa se vratim.

Basket koji se kod nas igra drugačiji je od onoga što drugi smatraju basketom, kod nas nije bilo da se lopta poslije koša izbacuje na trojku, nego odmah možeš na koš. Prelaz između odbrane i napada bio je dinamičan, brz i zahtijevao je čvrstinu. Po mom mišljenju, ulični basket pruža pravu osnovu i svako bi trebalo da je prođe ukoliko želi da postane dobar košarkaš.

Poznato je da ste vezani za Zenicu, kako biste opisali svoje početke u Čeliku i šta vas je preporučilo za Jugoplastiku?

Igrali smo drugu ligu, a ja sam bio i na dvojnoj licenci s Borcem iz Čapljine, tada je Duda Ivković bio trener Vojvodine i imao je sjajnu ekipu sa Ivicom Obadom, Dinom Bilalovićem, to je bio tim na nivou prve lige.

Zapravo me je prvo Cibona kontaktirala i dogovorili smo se, ali desio se zastoj – nisu mi se javljali mjesec-mjesec i po dana, a u međuvremenu se pojavila Jugoplastika. Boži Maljkoviću preporučio me je moj tadašnji trener Kosta Jankov – oni su bili prijatelji, a Kosta je poslije i bio asistent u Jugoplastici. Poznavao me je jer smo radili zajedno dvije-tri godine i otišao sam, mada nije bilo baš uobičajeno da se iz druge lige ide u Jugoplastiku, u prvaka Evrope.

Kako su tadašnji treneri objašnjavali vaš rapidan napredak – kasno ste počeli da se bavite košarkom, a onda vrlo brzo zaigrali za Jugoplastiku?

Uh… Što je najgore, osim što sam kasno krenuo, još godinu dana sam bio u vojsci. U to vrijeme se odmah poslije srednje škole išlo u vojsku, bio sam u Rijeci godinu dana, a trenirao sam samo posljednjih pet-šest mjeseci. Sada je teško imati takav razvojni put jer je sport je mnogo drugačiji.

Imao sam nevjerovatnu volju, rekao bih da je to glavno. Prije odlaska u vojsku nisam vjerovao da ću se profesionalno baviti košarkom cio život, upisao sam Mašinski fakultet i mislio sam da je to moj put. Košarku sam volio, bila mi je hobi i to je jedna od ključnih stvari, ljubav. Takođe, nikada nisam brzao, uvijek sam išao korak po korak.

Kada sam došao u Jugoplastiku, razmišljao sam u stilu “samo jedan trofej da osvojim, bilo bi izvanredno“. Poslije se podizala ljestvica, ušao sam i u reprezentaciju, prvo na širi spisak, pa na konačni… Sve se odigravalo munjevitom brzinom, za dvije godine sam uzeo šest trofeja sa Jugoplastikom i dva sa reprezentacijom.

Hajde da počnemo od prve vaše godine u Jugoplastici i titule prvaka Evrope. Bila je to spektakularna generacija – Zoran Sretenović, Toni Kukoč, Dino Rađa, Goran Sobin, Velimir Perasović, Duško Ivanović, na klupi Božidar Maljković. Kakvu ste košarku igrali, kakva su vam sjećanja na tu godinu?

Lako sam se navikao jer sam manje-više i u Čeliku imao treninge istog obima, ako ne nužno tog kvaliteta, i već sam bio upoznat sa tim principima. Maljković je takav trener da sa njim nije samo fizički zahtijevno, već te i glava boli od milion taktičkih detalja, Boža je u tom smislu možda i najbolji trener sa kojim sam radio u životu. Sve se radi isplanirano do sitnica.

Ekipa je imala izražene radne navike, mislim da smo se intenzitetom treninga odvajali od drugih, u toj sezoni ne mogu da se sjetim jednog loše urađenog treninga. Svi dođu ranije da se zagriju, ujutru trening od dva sata i 15 minuta, popodne od dva i po sata, i tako svakog dana. Sjećam se da smo prvog januara imali trening u 10 ujutru jer smo već drugog igrali utakmicu.

Uz to, tim je bio izuzetno talentovan. Neverovatno mi je da se u jednoj ekipi spoje Rađa, jedan od centara sa najboljom leđnom tehnikom u istoriji Jugoslavije, kao i Kukoč, čovjek koji je genijalac i meni jedan od najdražih saigrača. Toni je uvek volio da igra za ekipu i sjajan je momak. I ostali igrači, svi su napravili velike karijere poslije toga, a pri selekciji tima vodilo se računa i o tome da karakteri budu kompatibilni.

Kada vidim Božu sada, često mu kažem: “Da treba da ponovimo onu prvu godinu, ne znam da l‘ bih opet“. A on: “Bi, bi“. Toliko je bilo naporno, sjećam se treninga na Igmanu, na čuvenoj skakaonici. Pa smo se trkali, obarali rekorde, od hotela do skakonice smo išli četiri puta bez stajanja. A vjerujte mi da kada obrneš samo jedan krug, zapitaš se: “Da li je ovoliki napor moguć uopšte?“

Sada bi bilo teško, možda i nemoguće natjerati igrače na tako nešto. Ali tada… Da ti Boža Maljković kaže da skočiš sa prvog sprata, ti skočiš sa prvog sprata jer znaš da će te to dovesti do uspjeha.

Činjenica je da sada ima neuporedivo manje vremena za pripreme i za trening, ali koliko se promijenio mentalitet sadašnjeg igrača, u kontekstu toga što ste rekli da bi ih bilo nemoguće natjerati na tako iznurujuće treninge?

Normalno je da se promenio mentalitet igrača. Uspešni treneri su oni koji prate mentalitet svojih igrača. U naše vrijeme postojala su dva televizijska kanala koja su se gasila u pola jedanaest uveče. Osnovna je stvar bila da razmišljaš o školi i košarci, nije bilo ni izlazaka ni ovoga ni onoga. Mi smo gledali ol-star utakmice od prije dvije-tri godine na kasetama, a ja sada u telefonu imam dvjesta televizijskih kanala…

Drugačije je i zato je vrlo teško uopšte porediti epohe. Razumijem današnje igrače, teško je održati koncentraciju kada se milijardu stvari dešava okolo, informacije lete, Tviter, Instagram, svi daju svoje mišljenje… Utoliko je teže i trenerima da održe fokus u ekipi.

Da se vratimo na Jugoplastiku. U drugoj sezoni otišli su Rađa, Sobin i Ivanović, a Željko Pavličević zamijenio je Maljkovića na klupi. Ipak, titula evropskog prvaka ponovo je osvojena – vi ste na fajnal-foru u Parizu dali 25 poena u polufinalu i 27 u finalu. Kako se ta druga godina razlikovala od prve?

Bilo je totalno drugačije jer niko nije imao prevelika očekivanja od nas, otišli su i njih trojica i trener… Ipak, osjetilo se da igramo “na leru“, na krilima kvalitetnog rada i uspjeha iz prethodnih sezona, iako je sistem rada i treninga bio potpuno drugačiji. Uprkos tome, ostala je ideja igre među nama, kao i naš pristup.

A imati igrača kao što je bio Kukoč… Ne sjećam se nijedne važne utakmice koju je odigrao loše. Bilo je i poraza, a imali smo i sreće jer smo na fajnal-for otišli pobjedom nad Pezarom košem u posljednjoj sekundi.

Prethodne dvije sezone Jugoplastika je bila prvak Evrope i na završni turnir otišli smo sa vrstom sigurnosti koju drugi nisu mogli da imaju. Barselona je bila vrlo kvalitetna te godine, ali kada je počela utakmica, osjećali smo da ne bismo izgubili ni tri dana da igramo. Osećaj kontinuiteta trofeja i pobjeđivanja u velikim utakmicama ne može nikako da se plati ni nadomjesti, iako su oni možda bili bolji tim u datom trenutku.

Te sezone sam doživio tešku povredu prije Kupa Jugoslavije u Rijeci, pukla mi je skafoidna kost na ruci. I to je dobar primjer osjećanja pripadnosti ekipi – rekli su mi da dva mjeseca moram da nosim gips, ali pokojni fizioterapeut Joža Blažić, koji je bio genijalac, stavi mi lakši gips koji sam skinuo bukvalno noć prije fajnal-fora Kupa šampiona. Da sam slušao doktore, ne bih ni igrao…

Danas to možda doktori ne bi ni dozvolili, ali meni nije padalo na pamet da kažem da ne mogu da igram, bilo bi mi nestvarno da ostavim ekipu u tom momentu i da tako završimo sezonu. Kad su mi saopštili to za dva mjeseca s gipsom, rekao sam: “Slušajte, ja za sedam dana imam finale Kupa“. Čovjek me gleda i kaže: “Kakvo crno finale Kupa, može da ti istruhne ta kost, onda će morati da ti vade iz kuka, može da dođe do komplikacija“.

Igrao sam na svoju odgovornost – sada sa ove distance vidim da ne da je bilo riskantno, nego je bila ludost, ali osvojili smo trofeje.

I sada u ovom razgovoru sa mnom, a i ranije, mnogo lepih reči izgovorili ste o Kukoču. Šta je to on radio na terenu i van njega što ga je izdvajalo u odnosu na ostale?

Kuki je jedan od najboljih i najnormalnijih momaka koje sam upoznao. Svaki taj veliki igrač ima dozu egocentrizma, zbog toga uglavnom i jesu drugačiji, ali na njemu to nije moglo da se primjeti. One najteže stvari radio je sa spektakularnom lakoćom i uvijek je igrao za ekipu, uvijek spreman da podijeli ekstra pâs, da pomogne… Građa mu je bila takva da mu nije bilo lako da izdrži sve treninge, ali svaki je izdržavao.

Košarka je bila njegov život i on je već sa 20 godina imao iskustvo jednog današnjeg 35-godišnjaka. Razumio je igru i to je ono što ga je najviše izdvajalo, dvije sekunde ranije vidio je šta će da se desi. Jedan je od najboljih košarkaša sa kojima sam igrao u životu, a uz to ponavljam da je bio sjajan momak, voljeli su ga i svi saigrači i ljudi oko ekipe.

Tokom karijere ste osvojili sve što se moglo osvojiti i u klubu i u reprezentaciji, i po pravilu ste bili među nosiocima igre u svim tim šampionskim ekipama. Uprkos tome, vaša reputacija takva je da vas se ljudi prvo sjete kao prevashodno timskog košarkaša koji je “ginuo“ za ekipu – koliko ste ponosni na takvu percepciju?

To sam oduvijek volio… U životu nisam odgledao teniski meč, možda ponekad Đokovića sa prijateljima kada sam bio u Beogradu. Takav sam, timske sportove obožavam i meni je čak trening pričinjavao veće zadovoljstvo od utakmice. Dešavalo se da se na jutarnjem treningu podijelimo i da igramo, pa se dešavalo da oni koji izgube traže od trenera da se i popodne radi isto kako bi imali priliku da se revanširaju. Ne mogu da spavam, a da sam dvaput izgubio.

Jednostavno, takmičarski sam nastrojen čime god da se bavim – sa suprugom sam jednom u životu igrao karte, kada smo se oženili, izgubio sam, poderao karte i od tada više nismo igrali. Ne volim da gubim, u Jugoplastici smo gubili po tri-četiri meča godišnje, poslije niko ni sa kim ne priča sedam dana… Nikada se nisam navikao na poraze, nisam ih dobro podnosio i nikada za mene nisu postali nešto normalno, otuda i moja takva energija na terenu.

Dalje, ako govorimo o timskom sportu, uvijek je moje razmišljanje išlo u smjeru da mora da se zna koja je čija uloga u timu. Mislim da je najbolja osobina svakog igrača da bude svjestan svojih kvaliteta, uloge u određenom timu i da zato ne pokušava da radi ono što ekipi ne odgovara.

Kada pogledate neke sastave reprezentacije Jugoslavije i klupske projeke poena, trebalo je da dajemo 200-250 poena po utakmici. Neko je morao da odustaje od svoje statistike i u nacionalnom timu mi centri svjesno smo i odustajali od nje. Paspalj, koji je jedan od naših najboljih krilnih košarkaša u istoriji, zatim Divac, oni nisu toliko šutirali jer smo imali čuda od igrača na spoljnim pozicijama – Đorđevića, Danilovića koji mogu da daju uvijek koliko treba.

To se pokazalo najispravnijim i mislim da je to jedan od razloga zašto hrvatska reprezentacija nikada nije napravila veliki rezultat – niko nije htio da odustane od svoje statistike. A kod nas je Divac mogao da igra fenomenalnu utakmicu sa nula ili dva poena i bio je nasmijan poslije svakog meča. To je ogroman kvalitet i ja sam se ponašao u skladu sa time, najveće zadovoljstvo bio mi je ekipni trofej, a nije bitno koliko je ko poena postigao.

Generalno mislim da je statistika u današnjoj košarci precijenjena jer može da se bude i klasan igrač sa šest poena po meču. U naše vrijeme treneri nisu dozvoljavali da se unosi statistika u svlačionicu, a sada bi se smijali kada bi im se tako nešto predložilo.

Svaki šampionski tim mora da ima igrače spremne da se podrede kolektivu i time sam se poslije vodio i kao generalni menadžer u Bolonji i Barseloni, a ne da pravimo ekipe kao da je ol-star.

Da, po tri godine ste proveli na toj funkciji u Fortitudu i Barseloni – kako ste tu vrstu mentaliteta pokušavali da prenesete na igrače?

Svako donosi individualni mentalitet, a moje je mišljenje da se timski pobednički mentalitet stvara treningom, kao i da moraš uvek u timu da imaš dva igrača koja to nose u sebi i koji izraženo ne vole da gube.

Recimo, Saša Danilović mi je bio saigrač u Kinderu 1998. godine kada smo bili prvaci Evrope. Za njega kažu da je težak tip, ali on je jako dobar momak i s njim ako imaš problema, to će pre biti van terena nego na njemu. Na treningu hoće i da se posvađa sa saigračem jer mu nije dodao loptu ili je nešto loše uradio, ali na utakmici ga nikada niste videli da je prigovorio ijednu jedinu reč svom saigraču. Nikad. Prvi je koji će da stane iza svog saigrača i da ga zaštiti. To je ključni kvalitet, a da li će neko da se druži s njim van terena, to je individualno.

Mi smo tu sezonu krenuli sa mnogo problema i poraza, ali na kraju nas je upravo taj pobednički mentalitet izneo – znaš da kada dođe velika utakmica, da će Danilović da odigra izvanredno. I kada odigra ispod svog nivoa, znaš da će tim biti kompetitivan. Takve igrače nije lako pronaći, to se vidi i po uspesima koje su on, ali i igrači poput Kukoča, Đorđevića i ostalih, pravili tokom karijere i posle nje. Ta energija vuče sve oko sebe.

Maločas ste spomenuli da se statistici možda poklanja i previše pažnje u modernoj košarci. Šta biste vi rekli da su najpotcenjeniji kvaliteti nekog košarkaša, oni koji se ne vide u statistici?

Kada razgovaram sa igračima, uvek im ukažem na primer Šona Stounruka iz Sijene. Njegova statistika bila je takva da bi se lako moglo zaključiti da i nije neki igrač, ali to nema veze sa realnošću i sa njegovim uticajem na igru. Nije bio izrazito precizan šuter i neće sad da šutne deset lopti kad ga puštaju – prvo što uradi jeste da ide na uručenje i pravi blok, a njegov igrač je četiri-pet metara udaljen jer ga pušta. Njegov plejmejker Mekintajer je tada davao mnogo trojki na taj način, i u nizu. Zatim pomoć u odbrani tamo gde je napad ne očekuje, postavljanje za faul u napadu, bacanje za loptom, povezivanje ekipe… To se ne može kvantifikovati.

Karijera vas je vodila u prilično emotivne sredine, nekoliko puta govorili ste o dočecima posle trofeja u Solunu i Bolonji, a bilo je i mnogo uspeha sa reprezentacijom – koliko vam kao igraču znači kada osetite i vidite strast navijača?

Umem da kažem da najviše volim te klubove koji su samo košarkaški. Igrao sam i u Barseloni i u Realu, gde je košarka bila samo jedna od sekcija. Ja sam igrao u Barsi, pa u Realu, pa se vratio u Barsu i kao igrač i posle kao funkcioner. Tu je bilo malo emocija prema košarci, malo ljudi koji znaju košarku i nedovoljno ljudi koji dolaze na utakmice. Na košarkaškoj utakmici Barselone vidite 500 ljudi sa dresom Mesija, u Realu u dresovima Raula, a to nema veze jedno s drugim.

Sa druge strane, kada smo sa Kinderom postali evropski prvaci, to je bilo čudo, osam hiljada ljudi iz Bolonje došlo je na fajnal-for, sve sami Italijani u dvorani. Kada sam bio generalni menadžer u Fortitudu i kada smo uzeli titulu u seriji od pet utakmica sa Milanom, o tome se govorilo godinama. To su ogromni pritisci, ljudi žive za košarku, u Bolonji je košarka sport broj jedan, pune su im dvorane i kada su u drugoj ligi, plaćale su se karte i po 200-220 evra, dok se u Barsi toliko plaća da cele sezone gledaš Evroligu i domaće prvenstvo.

Voleo sam da igram u Italiji i zato što tamo najbolje poznaju košarku, vidi se to i po tome kako novinari pišu posle utakmice, kao da su treneri pisali neke tekstove, dok je u Španiji to… Baš mi je supruga skrenula pažnju, tamo spomenu pet puta rezultat meča u izveštaju, ne znaju o čemu da pišu, nego u tom i tom minutu je bila ta razlika.

Dalje, kroz Italiju je prošlo mnogo naših igrača i trenera, od profesora Nikolića nadalje – oni su ostavili dubok trag, a Italijanima nije problem da kažu da su učili od naših trenera, dok u Španiji jeste. Imaju jaku trenersku orijentaciju, iako njihovi treneri ne mogu da se pohvale velikim rezultatima.

Spomenuli ste Predraga Danilovića, a kakav je Saša Đorđević bio kao saigrač?

Sale je bio izvanredan igrač, mada imamo neku internu šalu i s vremena na vreme mu pošaljem poruku tipa: “Izvini što sam te ‘pljuvao‘ što ne igraš odbranu, sad stalno nalazim neke koji su gori od tebe, hahahah“.

Sale je imao neverovatnu košarkašku “glavu“, čak i u poznoj fazi svoje karijere samostalno je držao Milan, nije mu padao intenzitet. Vođa na terenu , igrač na kojeg možete da računate u velikim utakmicama i koji voli košarku, ali i čovek sa kojim možete da razgovarate i o drugim stvarima.

Samo pogledajte šta je sve osvojio i kako je odigrao kada je trebalo, ali sada je jednako važno što ima sposobnost da sve svoje znanje prenese na druge kao selektor – pri tom uvek veruje nestvarno u ono što radi, a svojom harizmom tera i svoje igrače da veruju. U trenerskom smislu mislim da mu tek predstoji ostvaranje trofeja na klupskom nivou, a tri srebra koje je uzeo sa Srbijom ravna su trofejima.

Ipak ste dočekali svoje olimpijske igre, bilo je to u Atlanti 1996. godine, kada je Jugoslavija izgubila u finalu od SAD u meču koji ste vi propustili zbog povrede. I danas se često povede priča sa pitanjem: “Da l‘ bismo mogli da je Savić igrao?“…

Naše finale je bio meč sa Litvanijom, bili su nezgodna ekipa i jako smo ih teško dobili. Finale s Amerikancima za nas je bio šlag na torti, oni su tada imali fizički znatno moćniji tim nego taj originalni drim tim iz 1992. godine. Tada su u Atlanti svi bili u naponu snage i bilo ih je preteško pobediti, iako smo mi zaista igrali na visokom nivou tokom celog turnira.

Usledilo je Evropsko prvenstvo 1997. godine, nova zlatna medalja i ono vaše čuveno “prebijanje“ Fućke u poslednjem velikom takmičenju za reprezentaciju. O tome ste govorili mnogo puta, pa ćemo ovoga puta preskočiti, a umesto toga nam recite da li vam je žao što niste još malo igrali za nacionalni tim?

Još godinu dana ranije najavio sam da će mi to biti poslednje takmičenje da ne bi došlo do spekulacija. Ni Paspalj ni Divac tog leta nisu došli, ali nije više bilo pitanje mog igranja ili ne, nego procene da neki drugi treba da dobiju šansu. Dolazili su Rebrača, Tomašević, Drobnjak i imali smo ozbiljno zaleđe – da se nije moglo bez mene, igrao bih još godinu-dve bez problema.

Sa Željkom (Obradovićem) sam uvek imao odličan odnos, bili smo i cimeri, zvao me je na pripreme 1998. i raspitivao se da li sam promenio mišljenje, ali zahvalio sam mu se i rekao mu upravo ovo što sam sada vama, da su tu momci koji su i sadašnjost i budućnost reprezentativne košarke.

Sarađivali ste sa brojnim legendarnim trenerima tokom karijere, uključujući i Željka Obradovića i Dudu Ivkovića. Možete li da uporedite njih dvojicu, njihove metode i način komunikacije?

Volim Željka jer kod njega je crno crno, a belo je belo. Mnogo je jasan i svi igrači vole da igraju za njega, ja sam bio kod njega u Realu… Znalo se da će da bude trener jer je još kao igrač non-stop razmišljao o košarci, pisao treninge i sl. Ima pošten odnos sa igračima i svakome kaže u lice šta misli.

Duda je čovek koji je mnogo toga prošao u životu, izuzetno dobro zna košarku i uvek zna da se postavi prema ekipi. Npr, pred velika finala kada su svi nervozni, on je umeo maestralno da rastereti ekipu. Dan pred finale Svetskog prvenstva 1990. išli smo na Peronov grob, posle smo otišli na ručak i družili se. Mislim da bi se nekim današnjim trenerima digla kosa na glavi kada bi im se tako nešto predložilo. Duda je neverovatan psiholog, zna kada da stisne, a kada da olabavi.

Rekao bih da su veoma različiti, ali da su najčešće dolazili do cilja pre ostalih.

Imali ste ponudu da 1996. odete u Detroit Pistonse. Niste to učinili i rekli ste da niste baš veliki ljubitelj NBA lige – da li sada žalite što ipak niste otišli?

Ne žalim. NBA počinjem da gledam kada je plej-of, to je totalno druga košarka u odnosu na regularni deo sezone. Mnogo toga možemo da naučimo od NBA u smislu organizacije, biznisa, marketinga i fizički su igrači superiorni u odnosu na evropske, ali u to vreme nisam bio nešto oduševljen celom tom pričom.

Rekli ste da je Dražen Petrović najbolji jugoslovenski igrač u istoriji. Kako je bilo igrati sa njime i koje biste još ubrojili među elitnu klasu?

Draženova želja za košarkom i želja da bude najbolji bila je neponovljiva. Igra protiv juniora Olimpije i ubaci 100 poena, uvek je hteo da odigra maksimalno. On je radio na jednoj stvari dok je ne dovede do savršenstva, bio je u stanju da trenira deset sati dnevno i mentalitet je ono što ga je izdvajalo više nego bilo šta drugo.

Đorđević, Danilović, Kukoč, Rađa, sve naše legende koje se i inače spominju. Od ostalih bih izdvojio Baneta Prelevića, sa kojim sam igrao dve godine u PAOK-u i jednu u Kinderu. Ovde ga ljudi mnogo ne poznaju, ali on je bio izvanredan šuter. Razumeo je košarku, imao je i osećaj za dodavanje i ko zna gde bi mu bio kraj da je imao Draženove radne navike…

Bio je jedan od onih koji prvi odlaze u svlačionicu, ja mu kažem: “Bane, bolan, ostani, šutni barem pet lopti“, a on meni: “Ma jok, ako do sad nisam naučio, neću ni sad“. I onda sutra dođe i ubaci 30 poena. Bio je igrač sa urođenim osećajem za košarku, uvek sam voleo njegovu ležernost – on već od nove godine gleda prospekte za letovanje, ja mu kažem da nas ne ubija sada time, a on se smeje: “Drugi je deo sezone, krenulo je vreme nizbrdo“.

Ostali ste u košarci, po tri godine ste bili generalni menadžer u Fortitudu i Barseloni, ali zašto nikada niste želeli da se oprobate kao trener?

Imao sam šansu jer mi je predsednik to ponudio moje poslednje godine igranja u Fortitudu. U stvari, prvo mi je ponudio da igram još dve godine, a ja ga gledam i kažem mu: “Jes’ ti normalan, ne mogu do ve-cea da odem koliko me koleno boli, jesi ti mene gledao, u plej-ofu nisam mogao da hodam?“ On je insistirao, ali ja stvarno nisam mogao više, pa mi je ponudio da budem trener. 

Odgovorio sam mu da mi je sad jasno zašto je igrao osam ili devet finala i samo jedno dobio u svom mandatu: “Kako ti znaš da bih ja bio dobar trener, daješ mi ekipu sa budžetom od 10-15 miliona evra?“ Rekao mi je da je siguran da mogu, ali kako je on mogao da bude siguran kad ja nisam bio?

Nisam nikada razmišljao o tom poslu – poznajem sebe, znam da bih se maksimalno posvetio tom poslu, a kao trener bih ponovo morao da idem tamo gde mi daju dobru ekipu, ne bih mogao stvarno da biram gde ću da živim sa porodicom. Kao igrač sam mnogo menjao, nisam imao želju da sa familijom prolazim kroz sve to.

Sada se bavite poslom agenta, imate kompaniju Invictus Sports Group. Šta je najizazovnije u tom poslu?

Dok sam igrao, nikada nisam razumeo ljude koji gledaju treninge i govorio sam sebi da neću nijedan trening pogledati kada završim karijeru. Međutim, sada su mi treninzi zanimljiviji i od utakmica na televiziji, više se o igraču vidi na treningu – ponašanje na terenu, a pogotovo ko ostane posle jer niko nije postao as na ta dva sata treninga. Ne niko, ali veoma malo njih. Vrhunski se postaje dodatnim radom. A najizazovnije u poslu agenta jeste kada vidiš mladog igrača sa potencijalom da postane as i onda se trudiš da ne ponovi greške koje smo svi mi pravili.

Česte su predrasude o agentima kako oni kvare igrače i kako nisu dobri za košarku, kako se snalazite u takvom miljeu?

Mislim da nemam tipičan mentalitet agenta jer ne volim da ubeđujem, ni klubove ni igrače. Ponašam se prema igračima onako kako bih se ponašao prema svom detetu ili prema sebi. Mislim da su klubovi veći problem jer dozvoljavaju da ih vode agenti – čim to vidim, znam kako će da se završi jer je uvek identično, bilo da je u Španiji, Italiji ili Srbiji. Uvek ispašta klub jer ne mogu se uzimati igrači samo zato što su kod nekog agenta, ne znam nijedan klub koji je napravio zapažen rezultat sa takvom politikom. To su čudne stvari, u Španiji su npr. neke ekipe tako napravile velike dugove. 

U moje vreme postajao je jedan agent, Kaprikjoni, ali niko ne bi ni mogao da odlučuje umesto mene i da mi kaže: “E, ti ćeš da ideš tamo“. Deo posla igrača jeste da ima sopstveno mišljenje i samostalno, uz pomoć familije, donosi odluke, a agent treba da predloži jednu ili drugu stvar i da bude tu da posavetuje.

Kratko smo se dotakli i uspeha koje reprezentacija Srbije beleži poslednjih godina sa selektorom Đorđevićem na čelu. Koji igrači vam se posebno dopadaju iz nove generacije?

Teodosić je izuzetan igrač, lider ekipe i neverovatno je napredovao u odnosu na ranu fazu karijere – uprkos tome što nije atleta kao ostali u NBA na toj poziciji, uspeo je da dođe do lige koja je najjača na svetu. Naravno, tu je i Bogdanović koji igra sve bolje kako vreme odmiče. 

Najveća prednost nam je što imamo kompaktan tim, ali u poslednje vreme nam nedostaje klasičan šuter, mali Gudurić je dobar i mogao bi tu da pomogne. Ranije smo bili šuterska nacija, a mislim da u poslednje vreme naši treneri prioritet daju fizičkom aspektu, pa tek onda ostalo. 

To je generalno trend, uvek se bira bolji fizikalac ukoliko je izbor između dva igrača. Imao sam takve situacije i u klubu, svađe sa trenerima, pa mi u februaru kaže da on ne zna da igra. “Nije znao ni u avgustu, pa smo ga izabrali“. 

A nas u odnosu na ostale izdvaja košarkaško znanje i snalažljivost, trebalo bi u mlađim kategorijama da se vratimo stvaranju šutera. Ranije, od petorice ne bi mogao da promašiš koga god da “ubodeš“, sada to ide znatno teže.

DA LI STE PROČITALI?

Najnovije