Teško je pisati o nekom svom, a da potpuno potisneš emocije. Pogotovo u godini od kako nije sa nama žena za koju slobodno mogu reći da mi je bila druga mati.
Godina će od njenog preseljenja, a još uvijek nisam prešao onaj prag i bacio pogled na kauč na kojem je sjedila, uvijek rekavši na moj smijeh, selam ili neku pjesmu: A, vidi, mog Ede!
Godina će, a još ne mogu preko jezika prevaliti da je rahmetli, a u toj godini milion puta sam umalo pitao njenog sina kako je i šta radi. Godina će…
Pišem ovo jer znam koliko bi se obradovala jednom, naizled običnom poklonu, koji je čudnim igrama sudbine dospio u naše ruke.
Poluvrijeme utakmice Sloboda – Bratunac, a susret mjestu gdje sjedimo ide Predrag Jovanović – Pajo, čika Pajo kako ga zovemo, nekadašnji trener u Slobodi, koordinator omladinskih pogona.
Prilazi tiho, polako, gledajući nas kako pričamo o utakmici. Pruža ruku, ustajem da se pozdravimo. Pruža ruku i Nedimu, a on ustaje. „Nemoj ustajati“, govori čika Pajo, ali Nedim ustaje što bi uradio svakom starijem od sebe.
Ne slutimo šta ima u džepu kaputa. Da smo znali vjerovatno bi jedva čekali utakmicu, susret…
Nije prošlo ni 30-ak sekundi susreta, a čika Pajo iz džepa vadio iskaznicu/legitimaciju bijele boje iz 1988. godine.
Prva registracija Edina Salaharevića za Sloboda Ditu sa 15 godina. Na poleđeni pečati za obavljene sistematske preglede, a u unutrašnjojsti kartice pečati da odmah može nastupati za Sloboda Ditu. Pečati od 1988. do 1991. godine.
Nedim šokiran, zbunjen, suzdržava emocije… Ljudi na teleskopu do nas gledaju zašto ih fotografišem. Gledamo se još 20-ak sekundi, dakle susret od jedne minute, a kao vječnost.
Odlazi čika Pajo, a od Nedima iz ruku uzimam registraciju. Otvaram i gledam. Na fotografiji dječak od 15. ljeta, odličan učenik, još bolji skijaš, najbolji košarkaš. Uzoran sin, brat, vjernik…
Gledam, a ne čujem s razglasa ništa. Ne konstatujem ljude oko sebe. Samo pogled u crno-bijelu fotografiju. Pitanja zašto je ubijen 1992. godine, čini mi se, prestao sam postavljati jer sam dovoljno vremena potrošio tražeći odgovor. Ubijen je samo što je bio musliman i Bošnjak sa 19 godina u crveno-crnoj trenerci.
Prekidam šutnju riječima: „Skenirat ćemo fotografiju u većoj rezoluciji. Ova je oštra i biće najbolja koju imaš“. Šuti i Nedim, pa stavlja registraciju u džep. Ja tražim još jednom da izvadi, razgledam i vraćam.
Vrati mi se film koliko bi sreće donijeli Hatidži da je imala priliku da ugleda registraciju i da ima fotografiju s jasnim crtama njegovog lica okačenu na zidu ispod koje je zlatna medalja sa juniorskog prvenstva Jugoslavije. Znam da ne bi ništa rekla, ali znam i da bi se suze slivale niz lice.
Ne progovorismo više ni riječ o tome, ni na utakmici, ni u autu. Za sve žrtve genocida „zlatna medalja“ je kada dobiju fotografiju, papirić koji dokazuje postojanje njihovih najmilijih. Čika Pajo je Nedimu uručio zlatnu medalju.
Preuzeto sa bloga Edina Skokića
