Na jučerašnji dan navršilo se 27 godina otkako je juniorski tim KK Sloboda Dita postao prvak Jugoslavije. Finalni susret odigran 22. marta 1992. godine, u kojem su Tuzlaci došli do titule prvaka, ujedno je bio i zadnja utakmica za Edina Salaharevića u dresu Slobode, nekoliko mjeseci poslije mučki ubijenog u zloglasnom logoru Sušica u Vlasenici.
U razgovoru za portal Bhbasket tadašnji generalni sekretar tuzlanskog kluba Miloš Mišo Bošnjaković evocirao je uspomene na tada jednog od najtalentovanijih mladih igrača u bivšoj Jugoslaviji.
Kao generalni sekretar KK Sloboda Dita bili ste jedan od inicijatora da se klub oslanja na igrački potencijal proizveden u sopstvenoj omladinskoj školi?
Bošnjaković: Tačno! Bio sam jedan od tvrdih zagovornika ideje da Sloboda Dita treba postati lider u košarci, posebno u sjeveroistočnoj BiH, ostvarujući blisku saradnju sa svim košarkaškim klubovima iz regije, da se prate mladi talenti u tim klubovima i najnapredniji dovode u Tuzlu i uključuju u rad mladih selekcija KK Slobode Dite. Jedan sam od zagovornika da klub organizuje svoju jaku omladisnsku školu za što smo imali sve uslove. Bio sam protivnik dovođenja isluženih igrača uglavnom iz Beograda i Sarajeva jer od njih KK Sloboda Dita nije imala velike koristi. Na sreću svih ljubitelja košarke u Tuzli, nisam tada bio jedini koji je tako mislio u KK Sloboda Dita. Uspjeli smo da oformimo jak omladinski pogon. Kao što znate, rezultat toga je osvajanje prvog mjesta juniora Slobode 22. marta 1992. godine na završnom turniru koji je održan Mejdanu. Naravno, želim da naglasim da sam ja bio jedan kamenčić u tom mozaiku, bilo je tu mnogo košarkaških entuzijasta koji su tada mnogo radili sa Slobodinim omladincima. Imena neću spominjati kako nekog ne bih izostavio i time ga povrijedio.
Odigrali ste jednu od presudnih uloga u dolasku tada 15-godišnjeg Edina Salaharevića u Tuzlu. Kako ste saznali za njega?
Bošnjaković: Te godine u naš klub smo doveli trenera Kostu Jankova iz zeničkog Čelika kome smo jasno dali do znanja da je nova klupska strategija da jača svoj omladnski pogon, a ne strategija dovođenja igrača sa strane. On je tu strategiju podržao i počeli smo da pravimo kartoteku perspektivnih dječaka iz naše regije. Tog ljeta on se sa svojom suprugom vraćao sa godišnjeg odmora negdje preko Romanije i Vlasenice te na školskom igralištu ugledao kako klinci igraju košarku. Zaustavio je autobomil i posmatarao dječake. Sjećam se, došao je ujutro u moju kancelariju i ispred mene stavio komadić papira na kome je pisalo Edin Salaharević – Vlasenica. Ispričao mi je čitavu priču o tome šta je vidio na školskom igralištu u Vlasenici. Ja sam istog dana došao do telefonskog broja i stupio u kontakt sa roditeljima Edina Saharevića. Par dana kasnije sam otišao u Vlasenicu da predstavim KK Slobodu Ditu i sebe kao i naše klupske želje i da roditeljima kažem da želim da u Tuzlu vodim Edu da igra košarku i da se školuje.
Edin otac, majka i mlađani brat su ostavljali utisak poštene bosanske radne porodice. Nisu postavljali nikakve uslove za dolazak Edina u Tuzlu, samo su izražavali bojazan da daju svoje dijete nekom skoro nepoznatom. Majka Hatidža je bila lider u kući i sa njom sam najviše razgovarao o Edinom odlasku u Tuzlu. Shvatio sam jednog momenta da su povjerovali u moja obećanje i molbe da povedem Edu. U jednom trenutku mi je Edina majka Hatidža rekla:”Mišo, vodi Edu u Tuzlu, ali ga čuvaj kao svoju kćerku, molim te”. Rekao sam joj prethodno da imam kćerku i zato je to tako rekla, nikad te riječi neću zaboraviti. Tako je Edo Salaharević stigao u Tuzlu, moram naglasiti na stručnu preporuku nikog drugog nego Koste Jankova.
Kakav je on ostavio dojam na Vas, za vrijeme svog boravka u Tuzli?
Bošnjaković: Zlatno dijete koje bi svaki roditelj poželio. Malo stidljiv, ali odlučan da uspije u košarci. Jako je patio za roditeljima i bratom, posebno u početku, ali se brzo adaptirao na gradski život. Ja sam išao često u školu da vidim kako mu ide škola, i tu nije bilo nikakavih problema. Na kraju ja ne znam nikog, a vjerujem da takvi i ne postoje, ko bi mogao bilo šta ružno reći za Edina.
Dali ste sve od sebe da spasite mladog košarkaša iz Vlasenice?
Bošnjaković: Ah, to je posebna i duga priča. Dok god su telefonske veze radile u Tuzli, nema čovjeka nema institucije koju nisam zvao, počev od Vlasenice pa sve do Beograda da nam pomognu da iz Vlasenice izvedemo čitavu porodicu Salaharević. Najkraće rečeno, nisam naišao na čovjeka koji je bio spreman založiti se i pomoći da se Edo i njegova porodica izvedu iz Vlasenice. Tada se već fizički više nije moglo stići do Valsenice, što je pravilo dodatan problem a ubrzo su i sve telefonske veze prekinute.
Kada ste nakon dugo godina čuli da je Edin Salaharević identifikovan i ukopan, kako ste se osjećali?
Bošnjaković: Iskreno, čovjek se uvijek negdje nada da će na kraju stići lijepa vijest. Kada su u Tuzlu iz Vlasenice stigli Hatidža i Nedim, mlađi brat, to je već bio znak da je život Ede i njegovog oca bio ozbiljno ugrožen. Dok god nisu bili identifikovani čovjek se nadao. Kada su identifikovani srušila se ta posljednja nada. Tuga za Edom nikad me neće proći, jer sam uz njega pa i njegovu porodicu vezan na jedan poseban način od njegovih prvih košarakaških koraka, a ratna dešavanja su nas još više zbližila.
Košarkaški stručnjaci predviđali su mu blistavu karijeru. Prema Vašem mišljenju, kakav je on igrač mogao biti?
Bošnjaković: Pa ja ću ponoviti što su rekli vrhunski košarkaški stručnjaci kojih je bilo dosta u ex Jugoslaviji, a to je najkraće rečeno – Edin Salaharević je bio potencijal koji se ne rađa tako često. Pored nespornog košarkaškog talenta, imao je primjerno kućno vaspitanje, a kroz sport postao je vrsna ličnost i momak na koga si se mogao osloniti u svakom pogledu.
Miloš Mišo Bošnjaković danas živi i radi u Australiji, gdje je uspješan poslovan čovjek.
Tijelo 19-godišnjeg Edina Salaharevića pronađeno je u nekoliko grobnica u blizini Vlasenice, identifikovan je i ukopanu rodnom mjestu 2009. godine.
E.D.S
Foto:Klix.ba
