Mladen Jojić, rođeni Sarajlija, niz godina uspješno radi u Rumuniji. Poznati bh. košarkaški stručnjak je lansirao rumunsku košarku u evropske okvire. Sa ekipom Asesoft iz Ploiestija je osvojio FIBA Europe Cup 2005. godine i napravio prvorazredno iznenađenje.

Za portal BHbasket govorio je o svojim košarkaškim stazama kroz koje je prolazio.

Kako je počeo vaš trenerski put?

Nakon završetka igračke karijere u Željezničaru (Duga liga Jugoslavije) i Novi Grad (Republička liga BiH), počeo sam kao trener raditi u omladinskom pogonu Bosne 1989. godine.

Kakav je bio rad u mlađim  kategorijama nekadašnjeg prvaka Evrope?

To je bio rudnik, gdje se radilo udarnički. Imali smo dosta uspjeha i na republičkom i na državnom nivou. Bila je koncetracija talentovanih igrača. Cilj nam je bio što više košarkaša izbaciti za prvi tim, što je kvalitnim radom i davalo rezultat. Svako je od nas znao  šta radi. Ostojić, Kajmaković, dr. Karalejić, Zubčević…jedna sistematizacija rada, koja je danas potrebna košarci uopće. Moram istaći i tuzlansku školu košarke po tom pitanju.

U najtežem periodu za BiH i Grad Sarajevo, sa nekoliko saradnika održavate  Bosnu, kako je to bilo?

Anto Đogić, Stjepan Boško Grubnić, Jovo Mihaljević, Hariz Bilić i ja organizovali smo treninge u nemogućim uslovima. Bez obzira na svakodnevna granatiranja mi smo imali svaki dan trening. Bili su to mladi igrači od 18 i 19 godina poput Konakovića, Mirkovića i drugih.

Svaki dan ste rizikovali živote zbog Bosne.

Nismo razmišljali o sebi, već da klub živi i radi, motiv nam je bilo ime Bosna, koja  je simbol grada i države. Uz nju smo odrastali, radovali se, to nam je bio moto da je očuvamo u vrijeme opsade Sarajeva.

Nakon Bosne, radili ste u Brotnju, Zrinjskom, bili pomoćnik Sulejmanu Begoviću u ženskom seniorskoj reprezentaciji BiH. Kada odlazite za Rumuniju?

Otišao sam 1999. godine u klub Livas iz Targovišta ženski tim. Tu sam se zadržao dva mjeseca. Nakon čega stiže ponuda iz Steuae, muškog košarkaškog kluba. Teško sam se rastao sa Livasom. Predsjednik kluba pokušao na sve načine da ostanem. Međutim uvjerio sam ga da me pusti, pošto sam ja ipak više trener za muške timove. Naravno imponovalo mi je što me tražila Steaua. Rastanak je bio izuzetno korektan.

Nakon Steuae i Temišvara i jedne sezone u Asesoftu, Vi odlazite u Emirate. Kako je došlo do tog angažmana?

Na poziv mog kolege Zorana Zubčevića koji je dugo u Emiratima angažovan. Bio sam selektor junioske selekcije. Međutim vidio sam da to ipak nije za mene i vraćam se nakon godinu dana u Rumuniju.

Preuzimate ponovo Asesoft, kada slijedi niz trofeja i najbolji uspjeh klupske rumunske košarke.

Vraćam se 2003. godine i za četiri godine osvajamo osam trofeja. U prvenstvu za četiri godine imali smo ukupno 11 poraza. Dolazimo do Trofej FIBA Europe Cupa 2005. godine, i mnogo sam ponosan na evropski pehar.

Napravili ste prvorazredno iznenađenje, šta je bio cilj kluba tada u evropskom kupu?

Težište je bilo na domaćem prvenstvu, a u evropskom takmičenju uspjeh je bio ako prođemo prvi krug.

Favoriti su padali redom. Dolazite do polufinala prolazite Banvit i u finalu vas čeka Lokomotiv iz Rostova. Kako ste pripremali ekipu za historijski susret za rumunsku košarku?

Lokomotiv je prije finala na deset dana dobio u ruskom prvenstvu CSKA, što dovoljno govori o timu. Igrači poput Stevensona ili Kudelina bili su skuplji od moje ekipe. Radio sam skauting, gledao, razmišljao šta i kako? Odlučio sam pred utakmicu na motivacionu taktiku.

Kako je izgledala Vaša motivacija pred finale?

Kažu mi danas tadašnji igrači da me nisu mogli prepoznati  kada sam ušao u svlačionicu. Galamio sam kada sam ušao u svlačionicu. Išao od igrača do igrača sa rečenicom “Samo je sada taj trenutak, kada možemo osvojiti trofej. Da li ste svjesni prilike, šanse , hoću da se bacate na terenu ovo finale igramo samo sad , sutra već ne”, igrači su izašli na teren i malo je reći da su grizli po parketu. Motivacija je bila glavna taktika za osvajanje trofeja.

Igrali ste pred punom dvoranom, navijači su plakali od sreće nakon pobjede.

To je prvi put da Rumunija napravi nešto u evropskoj košarci. Bilo je tu puno emocija. Tri dana je trajala fešta u gradu.

Kada su se slegli utisci šta ste pomislili nakon osvojenog trofeja?

Pomislio sam ništa da više ne znam o košarci, nego prije osvajanja. Nakon toga odmah se stavljaju novi ciljevi ispred sebe, idemo dalje i to je to.

Nakon toga košarkaška liga Rumunije bila je sve jača?

Naš trofej bio je jedan vid revolucije. Prvenstva su bila jača iz godinu u godinu. Tako da danas imate klubove sa ozbiljnim budžetima. Pored Amerikanaca tu su Litvanci, zatim igrači sa prostora bivše Jugoslavije.

Trener ste koji ne odstupa od svojih principa. Dokazalo se i u slučaju sa Asesfotom način na koji ste otišli?

Prvi put kada sam osjetio da se gazda počeo pomalo petljati u moj posao rekao sam da idem. Bio je to šok za njega. Čudio se obzirom da sam dobro plaćen. Međutim imaju neke stvari u životu koje se ne mogu platiti, a to je upravo taj princip. Ja tako funkcionišem.

Da li ste zbog svog stava odbijali ponude? Bez obzira što su bile finansijski izdašne, kajete li se?

Da, jesam kada uočim takve stvari, i kada nema te hemije. Ne kajem se opšte jer to sam ja, ne volim da klimam glavom.

Trenirali ste igrače poput Grifita, Bulatovića koji su osvajali trofeje. Kako je bilo njih uklopiti sa manje poznatim u timu, odnosno anonimusima?

Treba znati način pristup igračima koji imaju reputaciju a i oni koji to nemaju. Postaviti se autoritetom, ali ako nemate znanja igrači posebno tog nivoa brzo provale i onda  ste gotovi. Autoritet sa znanjem i pristupom, naravno kod mene su svi bili isti nije bilo privilegija, niti popuštanja. I zvijezde i anonimusi kada promaše zicer idu na klupu.

Bili ste i selektor Rumunije, koliko Vam to znači?

To mi je čast, zamislite kada Vas neko kao stranca izabere za selektora države koja ima 22 miliona stanovnika. To znači da neko cijeni vaš rad, trud i rezultat. Mnogo sam ponosan što sam bio selektor Rumunije.

Rumuni i danas na svaku godišnjicu prisjećaju se trofeja, stižu li čestitke?

Puno cijene evropski trofej, čestitaju mi. Kada sam u Ploiestiju prilaze fotografišu se sa mnom ljudi sa porodicama, koji su u to vrijeme bili mlađe generacije. Mnogo im to znači.

Šta je za Vas satisfakcija nakon dosadašnje karijere?

Kada mi priđe igrač kojeg sam trenirao zagrli me, pozdravi ispričamo se, to je nešto što mi znači.

Od koga ste učili trenerski zanat?

Od Mirze Delibašića, čovjek koji je bio ispred vremena, svaki njegov savjet je pravo bogatstvo, gledao sam svaki njegov trening u Bosni. Zatim Duška Vujoševića, kojeg sam imao također čast da upoznam. I danas ga pitam za savjet i čujemo se redovno. Moram reći da ja i danas  učim, bez obzira što sam toliko dugo trener.

Gdje ste danas angažovani?

Radim sa omladinskim selekcijama u rumunskom prvoligašu Volontari (predgrađe Bukurešta), tu sam već dvije godine.

Gledaju li roditelji treninge?

Na početku nisu gledali zabranio sam. Želio sam mlade igrače da odviknem od toga. Ako pogriješe uvijek će pogledati prema tati i mami. To sam objasnio i roditeljima na sastanku. Sada sam pustio da gledaju, ali moraju da budu mirni bez komenatara, i to stvarno poštuju.

Primjenjujete li principe iz Bosnine omladinske škole?

U potpunosti, to je ispravan način za rad sa mladim igračima i za njihov razvoj. Temperamentan sam kroz cijelu karijeru, tako sam i prema njima. Uvijek treba znati momenat kada zagalamiti, a kada i bodriti. Rumunija ima mladih igrača , ali ima i malo mladih trenera. Sugerisao sam Savezu da se treba poraditi na edukacijama, seminarima za mlade trenere, to je problem rumunske košarke.

Vi ste u Asesoftu proveli četiri sezone, je li to optimalan period za trenera biti u jednom klubu, dolazi li do zasićenja kasnije?

Siugrno da dolazi do zasićenja nakon tog jednog ciklusa od tri ili četiri godine, po mom skromnom mišljenju to jeste dovoljan period.

Vujošević je u Partizanu bio u jednom ciklusu devet godina, Obradović u Panathinaikosu 13 godina?

To je druga dimenzija, to se ne može porediti, suvišno bi bilo šta drugo da kažem za ljude koji su dali jedan pečat košarci.

Mladen Jojić pored osvojenih trofeja u Rumuniji i FIBA Europe Cupu, ima na svom kontu i trofej Kupa Kralja u Bahreinu. Istakao je da je zadovoljan postignutim sve što je do sada u svojoj karijeri.

Nedim Salaharević

 

 

 

 

 

Odgovori