Mladi igrači i treneri više ne potpisuju samo zbog novca — biraju gradove u kojima mogu graditi život i karijeru, jer život van parketa postoji”.
U razgovorima sa košarkašima i trenerima koji su u proteklim sezonama nastupali u Bosni i Hercegovini, regionu i inostranstvu, jedna tema se gotovo redovno ponavlja, bez obzira na godine, poziciju ili nivo takmičenja. Iako se košarka formalno posmatra kao tržište u kojem kvalitet, statistika i učinak na terenu imaju presudnu ulogu, praksa pokazuje da odluka o izboru kluba često zavisi od faktora koji nemaju direktne veze sa igrom. Među njima, mjesto u kojem se klub nalazi -grad, ali i država-nerijetko ima ključan uticaj na to kakvu će ponudu igrač ili trener dobiti, ali i hoće li ona uopšte postojati.
Na papiru, ponuda kluba se svodi na brojke: plata, dužina ugovora, bonusi i eventualni izlazni uslovi. Međutim, kroz iskustva igrača i trenera jasno se vidi da isti profil može imati drastično različit tretman zavisno od toga da li se klub nalazi u velikom regionalnom centru, manjoj sredini ili državi koja se percipira kao stabilna ili nestabilna kada je sport u pitanju.
Igrači i treneri često ističu da klubovi iz većih gradova imaju prednost ne samo zbog budžeta, već i zbog infrastrukture, vidljivosti i osjećaja sigurnosti. Gradovi sa razvijenijom sportskom i društvenom scenom nude dodatne vrijednosti koje ne stoje u ugovoru, ali utiču na odluku: lakša adaptacija, medijska prisutnost, mogućnost dodatnih angažmana i, posebno važno, percepcija ozbiljnosti kluba. U takvim sredinama, čak i ako plata nije najveća, mladi igrači i treneri, ali i oni koji imaju porodice, spremni su da prihvate manju cifru, jer vide dugoročnu perspektivu za karijeru i život.
S druge strane, klubovi iz manjih sredina, pa i iz država koje se u košarkaškim krugovima često posmatraju kao „rizične“, suočavaju se s dodatnim teretom. Bez obzira na rezultate ili ambicije, sama lokacija često utiče na startnu poziciju u pregovorima. Mladi igrači i treneri, a posebno oni sa porodicama, traže sigurnost i životni komfor van parketa. Često biraju klubove u boljim sredinama, iako to znači manju početnu finansijsku ponudu, jer važnije im je da grad nudi perspektivu, stabilnost i mogućnost daljeg napretka.
Posebno je zanimljiv aspekt percepcije države kao košarkaškog tržišta. Bosna i Hercegovina se, prema riječima sagovornika, često posmatra kao zemlja u kojoj postoji talenat, ali i sistemska nepredvidivost. To ne znači da ponuda klubova nužno mora biti lošija, ali znači da se na nju gleda s oprezom. Igrači i treneri koji dolaze iz inostranstva često imaju dodatna pitanja i zahtjeve, dok domaći mladi igrači nerijetko osjećaju da moraju „više dokazivati“ da bi dobili priliku u stabilnijem okruženju van granica zemlje.
Na osnovu dosadašnjih razgovora i ličnog zaključka, jasno je da kvalitet i rad nisu jedini faktori koji određuju košarkašku karijeru. Mjesto u kojem klub djeluje postalo je neformalni, ali snažan filter u procesu donošenja odluka. Dok se ne stvore uslovi u kojima će lokacija biti prednost, a ne prepreka, mnogi klubovi u Bosni i Hercegovini nastaviće da gube bitku na tržištu prije nego što ona uopšte počne na parketu.
Košarka se i dalje igra između obruča, ali odluke o karijeri sve češće se donose daleko od terena-na mapi.
Željana Pantović
