Iza nas je prvi dio kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. U foto-finišu smo se plasirali u narednu rundu. U grupi smo sa Francuskom, Crnom Gorom i Mađarskom, te Litvanijom i Češkom s kojima smo igrali i imamo lošiji međusobni skor.
Dosta toga se odigralo u ovom kvalifikacionom ciklusu. Imali smo 2-0 na početku, a onda je došla utakmica sa Litvanijom u Tuzli koja je sve promijenila. Izgubili smo, a potom još dvije. Ostali bez selektora, preciznije Vedran Bosnić je podnio neopozivu ostavku, a kestenje iz vatre je uspio izvaditi Adis Bećiragić.
Neki su mislili da je Bećiragić ili Aziz Bekir čarobljak, da čarobnim štapićem može neutralisati naše generalne mane u mentalitetu, ali na svu sreću uspio je spasiti broj koji tone.
Da, brod koji tone, jer da smo izgubili od Bugara sa 11 poena razlike išli bi u pretkvalifikacije za Evropsko prvenstvo, a tamo smo već jednom bili 2017. godine. Bilo ne ponovilo se.
Bećiragić nema čarobni štapić i zato na press-konferencija priča u rukavicama iliti šiframa. Zna dobro kakav je naš mentalitet, koliko sujete ima kod pojedinaca, a vremena malo. Uskoro nastavak kvalifikacija, pa Eurobasket.
No, nije Bećiragić tema ovog teksta. Analizirali smo minutažu reprezentativaca BiH u šest utakmica kvalifikacija. U pet utakmica (Češka u Sarajevu, Bugarska u Botevgradu, Litvanija u Tuzli, Češka u Pardubicama i Bugarska u Sarajevu) Sani Čampara i Ajdin Penava nisu dobili ni jednu sekundu na parketu. Zašto?
Dobili su po devet minuta na gostovanju u Litvaniji kada je naša reprezentacija otišla desetkovana. Sekundu u kvalifikacijama nije dobio ni Haris Delalić, a Ismet Sejfić je igrao 50-ak sekundi.
Talića nismo skidali, a vidjelo se i sinoć igrač na poziciji playmakera je prijeko potreban. Može Roberson šutirati s lijeve, s desne, pa s obje noge, ali nama treba playmaker u pravom smislu te riječi jer bi onda mogli računati na Alibegovića koji posjeduje ekstremu eksplozivnost.
Bez playmakera teško ćemo u nastavku kvalifikacija, ali i na Eurobasketu. Možda je vrijeme da se posegne za novom varijantom naturaliziranog košarkaša. Roberson je dao što je mogao, hvala mu na tome, ali je vrijeme za promjenu.
Ne smijemo ubijati u pojam naše košarkaše. Dotakli smo se Čampare i Penave. U pet utakmica oni su bili navijači. Pa je li to Čampara nije mogao igrati bar minut u Mejdanu pred publikom koja ga voli ili Penava u nekon od pet pomenutih utakmica. Pa nisu oni juniori nego ozbiljni igrači u seniorskoj košarci.
Neka ovaj statistički podatak bude nauk za ubuduće. Svako ko je u rosteru trebao bi biti ravnopravan bez obzira na reputaciju ili klub za koji nastupa. Ako je neko među 12 u reprezentaciji, ako se redovno odaziva, ako je miran kao bubica, onda valjda u tih pet utakmica iliti 200 minuta igre za njega ima bar minut. Trebalo bi da je tako!
E.Sk
