Nedžad Gušić, nekadašnji košarkaš povodom smrti legendarnog Dražena Dalipagića Praje prisjetio se momanata kada je upoznao legendarnog košarkaša:
Tužan sam zbog vijesti da nas je napustio Dražen Dalipagić- Praja, legenda evropske košarke, rodjeni Mostarac, dio zlatne generacije YU košarke, nevidjeni strijalac čije smo skok šuteve pokušavali imitirati svi…
Evo jedne anegdote iz vremena kada sam imao priliku da ga upoznam kao vrlo mlad košarkaš….
U septembru 1993. (sezona 93-94) sam imao svoj prvi zvanični nastup u seniorskoj ekipi tadašnjeg prvoligaša KK Gradine Pula.. Dobra ekipa je bila tada, nekoliko starijih igrača- Begonja, Lukenda, Stevica Čeko, Grgurev, Mujagić, nekoliko mladih Korošec, Debeljuh, Mezulić, Benković, i nas par klinaca Nicević, Križman i ja. Na sve to jedan stranac Rodney Hampton, crnac iz USA, koji se dobro uklopio u naš “cirkus”. Svi u nekoj rotaciji, zeznuta kokurencija. Stariji igrači odlični, mladi baš napredni, a nas trojica gladni svega. Jedan se povrijedi, drugi mora na odsluženje vojnog roka, treći se nešto zamjerio s klubom, četvrti treba potpisati za Benetton, i tako spletom okolnosti dobiješ priliku da nastupaš u seniorskoj ekipi. Poredjenja radi Križman je tada imao samo 15 godina, ja sam napunio 16, Nicević 17, a Debeljuh 19. Trener je Vinko Jelovac, proslavljeni šampion iz zlatne generacije jugoslovenske košarke, zajedno sa Mokom, Mirzom, Kićom, Kaponjom, Šolmanom…..i naravo Prajom.
Stara je to škola, a zeznut je Vinko trener. Ko je imao “posla” s njim, zna o čemu govorim. Nema puno priče. Nagazi na treningu na 100%, često preko granice izdržljivosti. Šutili smo i naporno smo trenirali, a omiljeni dan nam je bila srijeda, uvijek rezervisana za prijateljske utakmice.
Tu smo mi mladji dobijali svoje minute, pa ako dobro odigraš čeka te i neka epizoda u prvenstvu u subotu. Najčešće smo igrali protiv KK Gorizia, a tu je trener bio Vinkov drug iz reprezentacije, Dražen Dalipagić-Praja.
Tokom jedne utakmice, čuje Praja kako ja psujem na čistom bosanskom akcentu. Ko zna šta je bilo, da li me je sudija naljutio, ili neki suparnički igrač faulirao, ili sam promašio, pojma nemam. Uglavnom prolazim pored klupe KK Gorizia, psujem i bunim se, a Praja mi kaže „polako mali“.
Poslije utakmice, ja odem da se pozdravim, a pita mene Praja:
“Mali, odakle si ti?”
“Iz Banjaluke”, rekoh.
“E čuj iz Banjaluke, bravo, a gdje su majke ti ono nabolji ćevapi?
„U Travniku“, kažem ja njemu.
Ma nemoj, a gdje su najljepše žene?
„U Splitu“, kažem ja.
“Zaje…aš ti mene? Onako će kroz polu smijeh“.
„Ne zaj…vam, ja mu namignuh“.
Okrenu se on prema Vinku i kaže: „Mangup ti je ovaj“.
Te utakmice sa Goriziom smo igrali skoro svake druge srijede, nikada nije prošao da me nije potapšao po glavi i rekao mi “gde si mali” ali ne kao pitanje, nego kao pozdrav.
Proslavio je evropsku i YU košarku, član je Kuće slavnih, naši roditelji ga pamte po utakmicama, koševima, medaljama i pobjedama, a ja po ovoj priči. To su bili isitnski „romantičari“ i pravi magupi na terenu, a gospoda u ophodjenju i zbog njih je nama košarka najljepši sport.Rest In Peace Praja 1951-2025, napisao je Gušić.
N.S
