Pošto se, dabome, tekstovi, kao i u novinama, čitaju od naslova, sigurno neće biti mali broj onih koji će se zapitati: zašto sad o Lazi Lečiću ? Neće biti malo ni onih koji će reći: ko je sad pa taj? Opet neka priča „iz naftalina“? Da je nova – nije, a ko je i kakav je (kao trener) bio Laza Lećić oni koji ne znaju saznaće ako do kraja pročitaju ovu priču.
A zašto Lečić ? Zato što sam ga vidio, poslije dugo vremena, u onoj istoj emisiji, kod Žike Nikolića u „Šarenici“, kao što je i Dugi Damnjanović vidio na TV advokata Tomu Filu i našao inspiraciju za svoj posljednji „post“. Laza je bio gost Beograda na nekom turniru veterana, usput je ispričao ponešto o svojim nestašlucima dok je bio trener: igra sa dvije lopte, sa 6 igrača i tako to. O njemu imam čitavu kolekciju anegdota i vragolija koje izvodio sa najnevinijim licem na svijetu, ovde ću iznijeti samo neke od njegovih bisera.
I da se razumijemo: Laza Lečić je bio odličan trener, po dokumentaciji Dragana Martinovića, najboljeg i najtačnijeg statističara o jugoslovenskoj košarci, on je sa 409 prvoligaških mečeva na klupama Rabotničkog, Borca iz Čačka, Olimpije i MZT rekorder u bivšoj Jugoslaviji. Drugi po broju mečeva je Ranko Žeravica, treći Mirko Novosel.
Dugi Damnjanović je već pisao o Lazi koji mu je bio selektor u juniorskoj reprezentaciji. Ja neću toliko o Lazi-treneru, uz još jedno podsjećanje da je bio odličan, već o Lazi-šeretu koji je znao da nas zabavi iako je, i to treba reći, ponekad umio i da pretjera.
O antologijskom šišanju u svlačionici i mijenjanju dresova između Radosavljevića i Nikiforovića u Francuskoj tokom meča za Kup Koraća neću ovom prilikom. Priča zaslužuje posebnu obradu i obećavam je za idući mjesec, na neku godišnjicu te anegdote koja, uz auto-koš Alosena u Varezeu („Copy-right“ Pedro Ferandiz, o čemu ću opširnije takođe drugom prilikom), spada u dvije najbolje košarkaške anegote za koje znam.
Evo ostralih Lazinih bisera:
FLASTER NA SUDIJU: Pokojni splitski sudija Milorad Bibić-Mosor, znajući da skupljam košarkaške anegdote, svojevremeno mi je poslao jednu kojoj je i sam bio svjedok. Sudio je u Ljubljani u paru sa iskusnim Dragašem Jakšićem meč Olimpija-Rabotnički u kome je Lečić bio trener Ljubljančana, i igrao protiv „svojih“ iz Skoplja. Gosti su bili bolji, stalno u vođstvu, Lečić se nervira, grdi svoje igrače, protetstuje kod sudija, ali ne ide pa ne ide. Poslije jednog tajmauta jedan od igrača Olimpije počeo je u stopu da prati sudiju Jakšića fingirajući presing. Jakša je prekinuo utakmicu, došao do Laze i pitao o čemu se radi.
-Pa pošto si ti do sada bio njihov najbolji igrač odlučio sam da te malo bolje čuvamo – rekao je, sasvim ozbiljan, Lečić. Jakša se samo nasmijao i nastavio utakmicu.
STAN: Lečić je, vrbujući igrače za Rabotnički lako obećavao sve i svašta, vjerujući da će se eventualni kasniji problemi “već nekako riješiti”. U nekadašnjoj Jugoslaviji najbolji “mamac” za igrače, uz novac koji 70-tih godina prošlog vijeka nije bio veliki, bio je stan. Priča kaže da je Lečić u pregovorima sa jednim igračem iz Beogradu koristio taj argument.
– Jel´ vidiš ovu zgradu koja se gradi pored dvorane? Dva sprata su gotova a još tri će biti do kraja godine…Tvoj stan je na 5.spratu. Evo ti i rješenje – govorio je Lečić.
Igrač je dobio “rješenje” na kome je sve uredno bilo napisano: dodjeljuje se stan, br. taj i taj, na petom spratu u zgradi u ulici toj i toj, rok useljenja taj i taj…
Zadovoljan, potpisao je ugovor. Sa zadovoljstvom je gledao kako zgrada zaista brzo raste ali je poslije izgradnje 4. sprata došlo do zastoja, nikako da krene i peti sprat. Poslije dužeg čekanja, igrač riješi da pita radnike šta je sa petim spratom.
– Kakav, bre, peti sprat? Ova zgrada po projektu ima 4 sprata – bio je šokantni odogovor. Ali, sezona je već bila pri kraju…
GOLUBOVI: Početkom 90-tih godina solunske klubove vodili su Dušan Ivković (PAOK) i Lazar Lečić (Aris). Pred jednu važnu utakmicu Lečić je smislio kako da malo izbaci iz takta svog kolegu na drugoj klupi. Znajući za Ivkovićevu strast prema golubovima, Lečić je naložiio da se u dvoranu donese nekoliko kaveza sa ovim pticima… Pred sam početak utakmice naredio je da se golubovi puste ne bi li njihov let pod svod dvorane i sudaranje sa zidovima bar malo iznervirali Ivkovića.
Nije pomoglo, PAOK je pobijedio jer je te sezone bio najbolji grčki tim, osvojio je prvenstvo i 1993.igrao Final Four u Atini… Ivković i Lečić su bili i ostali odlični prijatelji, a sitne začkoljice “u žaru borbe” poput ove nisu mogle da utiču na to prijateljstvo.
TAJMAUT: Negdje početkom70-tih godina prošlog vijeka, kada je Rabotnički bio najjači sa vrlo kvalitetnim igračima kakvi su bili Georgijevski, Andonovski, Bocevski, braća Lukovski, Radosavljević…Skopljanci su u jednoj utakmici u Beogradu potpuno nadigrali Partizan. Meč je bio prenošen na TV, a u to vreme bilo je u modi da se u tajmautima spuštaju takozvane “kruške”, mikrofoni na dugačkom štapu, kako bi gledaoci čuli šta treneri savjetuju igračima.
Iako je utakmica bila ubjedljivo dobijena, Lečić je u posljednjem minutu zatražio tajmaut. Ubrzo je, na makedonskom jeziku, cijela Jugoslavija čula:
-Momci, ovaj tajmaut sam pozvao da vam čestitam pobjedu i da svi zajedno pozdravimo familije u Skoplju jer se naši sigurno mnogo raduju …
Poslije te “zloupotrebe”od strane Lečića, “kruške” su ukinute.
LOPTA: Lečić je znao da stalno uz nogu na klupi ima i jednu loptu. Njena namjena shvaćena je kada je u nekoliko navrata, kao slučajno, ubacivao tu drugu loptu u teren i to baš u trenutku kada je protivnički tim kretao u kontru… Sudije su, dok lukavstvo Lečića nije provaljeno, prekidale igru jer su na terenu bile “dvije lopte”.
Ima još, ali i ovo je, nadam se dovoljno, da se stariji prisjete, a mlađi upoznaju sa Lazarom Lečićem, uz molbu da mu čitaoci “ne sude” po ovim nestašlucima. Bio je stvarno dobar trener, a sve ostalo išlo je uz to.
Sve svoje nestašluke Lečić je pravio sa neodoljivim osmjehom nejvećeg nevinašca na svijetu, i zato su mnoge od njegovih vragolija prolazile.
Vladimir Stanković/KOŠ Magazin
